Fenomen "jobless recovery" pojavio se i još uvijek se pojavljuje nakon gospodarskih recesija, i to osobito u razvijenim zemljama. Primjerice u Americi su se stručnjaci isprva čudili ne mogavši naći odgovor na misterij koji se tiče divergentnih podataka o radnim mjestima nakon recesije prema službenim statistikama, i onim dobivenim putem anketa o potrošnji u kućanstvima. Ankete su, za razliku od statistike, pokazale da je došlo do kreiranja novih radnih mjesta, što se objašnjava činjenicom da službena statistika prati tekuće gospodarstvo, dakle subjekte koji su aktivni ili su prestali s radom, ali ne (za neko relevantno vrijeme) i novonastale izvore gospodarskih aktivnosti i kreiranje novih radnih mjesta.
Jedan od mogućih odgovora na tu pojavu bio je kako je u pitanju snaženje globalne konkurencije koje je dovelo do nemogućnosti povećanja cijena proizvoda i usluga te navelo poduzetnike da odustanu od planova investicijskih ulaganja. U ta ulaganja, dakako, ulazi i povećanje ljudskih potencijala, te su se poslodavci sve češće odlučivali na neke druge oblike zapošljavanja, osobito zapošljavanje na određeno vrijeme, kontigentsko zapošljavanje (putem građansko-pravnih ugovora), "just in time" zapošljavanja i isporuku dobara i usluga. Sve više se pribjegava outsorcingu kao novoj menadžment strategiji te gašenju neprofitabilnih i manje važnih pratećih ili podupirućih poslovnih aktivnosti. S druge strane, sve više investicijskih ulaganja ostvaruje se u uvođenju visokih tehnologija, što obično zahtijeva duboko zaduživanje i stoga racionalizaciju ostalih troškova.
Najdeblji kraj, opet, naravno, izvukoše radnici. Došlo je do smanjenja ljudskog potencijala koji je, uostalom, sve manje potreban jer dio poslova preuzima tehnologija. Iako su visoke tehnologije zacijelo jedan od važnih faktora u fenomenu "jobless recoveryja" nije sporno da se dijelom radi i o strahu poduzetnika od sve nesigurnijeg tržišnog položaja, neizvjesnosti opstanka na tržištu i obazrivosti u odnosu na daljnje širenje na tržištu. Nesporno, sigurnost zaposlenja sve više postaje dijelom povijesti u koju više nema povratka, radna snaga postaje sve mobilnija, a radnici se sve više moraju oslanjati na vlastite sposobnosti i vještine "plivanja" u toj tzv. mobilnosti s jednog na drugo radno mjesto. Ubrzan tempo nanovo zahuktale američke ekonomije plaća se velikim brojem "kolateralnih žrtava" među srednjom klasom. Naime, povećanje produktivnosti u ključnim sektorima i makroekonomski rast, u kontrastu sa sve većim brojem ljudi koji rade više poslova ne bi li preživjeli, kreirali su pripadnicima ove nacije osjećaj nesigurnosti. Ovaj osjećaj posljedica je niza događaja koji su obilježili posljednje dekade poput pucanja "dot com" balona ili bankrota Enrona koja je izazvala kontinuiranu eroziju povjerenja u korporativnu Ameriku.
Činjenica je da suvremene tehnologije nameću potrebu za brzom fluktuacijom i alokacijom radne snage, eliminirajući potrebu za mnogim tradicionalnim poslovima, istovremeno blagotvorno utječući na otvaranje novih tipova radnih mjesta. U ovom slučaju jaz između otkaza prekobrojnima i njihovog angažiranja na novim zadacima nije niti vremenski kratak niti jednoznačno određen, prije svega u sektoru visokosofisticiranih IT usluga, gdje je nelinearnost uzrokovana činjenicom da se te usluge mogu realizirati putem interneta, od inozemnih kvalificiranih izvršitelja.
Crna predviđanja
Predviđa se da će čak 47 posto radnih mjesta nestati u slijedećih dvadesetak godina. Ubrzani razvoj računala i robota dramatično širi krug poslova koje su računala i roboti sposobni obaviti, što znači da će automatizacija dublje nego ikada do sada nagristi tržište rada, i to prije svega u zanimanjima srednje klase - što će povećati raslojavanje društva. No, cijene robota padaju, a to znači i gubitak slabije plaćenih radnih mjesta koja su do sada bila još uvijek dovoljno jeftina. Kad je Facebook 2012. za milijardu dolara kupio Instagram, društvenu mrežu za dijeljenje fotografija, ta je tvrtka imala samo 13 zaposlenih i 30 milijuna korisnika, a Kodak je iste godine otišao u stečaj sa 145 tisuća zaposlenih. Iako je Google, primjerice, golemi poslodavac sa oko 46 tisuća zaposlenih, nema ih puno takvih. Problem je što rast novih radnih mjesta ne može pratiti gašenje onih zastarjelih.
Negativan trend je već vidljiv: statistika u većini razvijenih zemalja ukazuje kako zaposlenost pada. U SAD-u je 60-ih godina svaki dvadeseti muškarac između 25 i 54 godine bio nezaposlen, a procjenjuje se kako će kroz dvadesetak godina to biti svaki sedmi. Raslojavanje društva dramatično je: 70-ih godina je najbogatijih jedan posto ostvarivalo devet posto ukupnog dohotka građana u SAD-u, u usporedbi sa 22 posto danas. Znanstvenici su izračunali vjerojatnost za 700 zanimanja da će ih u iduća dva desetljeća zamijeniti računala ili roboti. Prodavači, urari, statističari, telefonski operateri primjeri su zanimanja koja nemaju nikakvu budućnost. Za mnoge je situacija dramatična: za prodavače u trgovinama, šansa da takva radna mjesta zamijene računala ili roboti je 92 posto. Ni radna mjesta na hotelskim recepcijama nemaju puno izgleda: 94 posto je vjerojatnost nestanka. Obični kuhari također imaju malo šanse za preživljavanje, ali zato šefove kuhinje teško da će roboti zamijeniti. Slično je i kod pravnika: računala ne mogu imitirati odvjetničke sposobnosti uvjeravanja, ali pomoćnici koji rade na pripremi dokumenata imaju puno manje šanse. Sasvim je jasno da će se svi ispod prosječni boriti s onima koji rade za šaku riže.
Već neko vrijeme dolazi do sve izraženijeg raslojavanja. Unatoč rastu nakon krize povećava se broj ljudi koji završavaju u slabije plaćenim poslovima. To se dijelom može pripisati novoj tehnologiji koja djeluje devastirajuće za dio populacije koja radi rutinske poslove jer ti ljudi na tržištu rada prolaze sve lošije. Taj će se proces i dalje nastaviti. Nova tehnologija oduvijek uzima radna mjesta, ali istodobno je uvijek i donosila poboljšanje životnog standarda: dok je gasila jedne, generirala je neke nove poslove. Danas se prvi put procjenjuje da će efekti sadašnje tehnološke revolucije na gubitak radnih mjesta biti ogromni, a niti jedna zemlja nije za to spremna, pa tako niti Amerika. Tempo i smjer tehnološkog napretka danas diktiraju sve jeftinija i sve naprednija računala i roboti. Računala su sposobna učiti, obrađivati goleme količine podataka i percipirati okolinu kroz senzore. Više to nisu samo rutinske radnje koje se lako može opisati skupom pravila - primjerice repetitivni pokreti industrijskog robota ili široko dostupni programi poput Excela koji su smanjili potrebu za računovodstvenim službenicima. Složeni algoritmi već danas omogućuju prepoznavanje uzoraka kod ne-rutinskih kognitivnih zadataka, a sve spretniji i pokretljiviji roboti mogu obavljati sve širu lepezu ne-repetitivnih manualnih radnji.
Posljedica (n)ovog vala tehnološkog razvoja bit će, dakle, daljnja erozija srednje klase i rastuća nejednakost jer će na tržištu rada šansu za preživljavanje imati oni najbolje plaćeni i oni najniže plaćeni, jer su još jeftiniji od računala. Jasno je kako je riječ o procesima koji će udariti baš sve jer se upravo zemlje sa razvijenom srednjom klasom smatraju najpoželjnijim modelom društva. Nakon izbijanja krize te oporavka koji je započeo 2010. u većini zemalja dogodio se spomenuti fenomen oporavka bez zapošljavanja. Jedan dio objašnjenja za ovu situaciju su, dakle, tehnološke promjene i supstitucija rada kapitalom. Dogodila se polarizacija poslova povećanjem koncentracije zaposlenosti u zanimanjima s najvišim i najnižim kompetencijama, dok mogućnosti zapošljavanja u zanimanjima sa srednjim vještinama nestaju. Primjer su rutinska zanimanja kao što su tajnice ili prodavači koja su zamijenjeni e-trgovinom. S druge strane, visoko sofisticirane i visoko plaćene poslove kao što je dizajniranje kompjuterskog softvera, kao i one nerutinske i nisko-plaćene poslove u znatno je manjoj mjeri moguće zamijeniti čovjeka strojem.
Ima li nade
Mnogi analitičari, međutim, smatraju da "jobless recovery" poremećaj ipak nije posljedica "tektonskih" strukturnih promjena i tehnooptimističkih obznana ulaska ekonomije u "digitalnu ekonomiju", već samo očitiji izuzetak u okviru pravila koja se odnose na cikluse recesije i rasta. Prognoze "Forrester Researcha" nagovještavaju da bi outsorsing i strana konkurencija mogli biti odgovorni za manje od 1 posto ukupne nezaposlenosti u SAD, koja je i dalje dovoljno moćna da amortizira izazove globalizacije za koje je, uostalom, sama i najviše odgovorna. Štoviše, na dugoročnom planu bi ona trebala dati ključan doprinos daljnjem rastu američke ekonomije, što bi se povoljno odrazilo i na kretanje nivoa zaposlenosti u optimalnim okvirima. Hoće li takav, statistički potkrijepljen rast utjecati na smanjenje razlike između imućnijih i manje imućnih, međutim, drugo je pitanje. Jedna od ne tako davno vrlo čitanih knjiga bila je i ona Gregg Easterbrooka nazvana "Paradoks progresa: kako to da se život poboljšava, a ljudi se sve gore osjećaju" (The Progress Paradox: How Life Gets Better While People Feel Worse), posvećena fenomenu da se život mnogima objektivno poboljšao posljednjih godina, a da se sve manji broj ljudi osjeća sretnima. Sličnom tematikom bavio se i Rik Kirkland, koji je svoj tekst naslovio "Ako su stvari toliko dobre, zašto se osjećamo toliko grozno". Iako nijedan od autora nije pružio sasvim zadovoljavajući odgovor (pitanje je da li bi itko i bio u stanju to učiniti), izvjesno je da će se povjerenje građana/potrošača u kompanije i društvo u cjelini moći vratiti tek ukoliko njihov strah bude iščezao, za što je, pored optimističnih statističkih pokazatelja, potrebna i društvena volja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
