Ove značajne riječi izgovorio je Hugo Chavez nakon pobjede na predsjedničkim izborima, pobjede koja je označila kraj dugogodišnjih nastojanja Sjedinjenih Američkih Država da demokratskim putem potkopaju Bolivarijansku Republiku Venezuelu. Sjedinjene Američke Države u više su navrata pokušale naškoditi Chavezovim reformama, financirajući preko raznih nevladinih organizacija, političke skupine koje se suprotstavljaju Chavezu. Spomenute grupacije, pretvaraju se da su im ciljevi zaštita ljudskih prava i promicanje demokracije, a u stvari predstavljaju stranu agenturu koja perfidnim tehnikama radi s ciljem promjene vlasti.
Stvarni cilj, tih od strane SAD-a financiranih sabotera – kako ih naziva Mike Whitney, suradnik Global Research centra za globalizaciju –bio je svrgavanje predsjednika Chaveza.
Evo izvadak iz članka Eve Golinger, poznate venezuenske novinarke, koja se bavila temom:
"U Venezueli, Sjedinjene Američke Države podupiru protivnike Chaveza već više od osam godina, uključujući i one koji su pokušali državni udar protiv predsjednika Chaveza u travnju 2002. godine. Od tada se financiranje znatno povećava. U svibnju 2010. godine izašao je izvještaj koji procjenjuje stranu pomoć političkim grupama u Venezueli, naručen od Nacionalne zaklade za demokraciju. Izvještaj je otkrio da se više od 40 milijuna američkih dolara godišnje (većinom iz američkih agencija) usmjerava prema grupacijama koje su neprijateljski nastrojene prema Chavezu."
Alan Weinstein, jedan od osnivača Nacionalne zaklade za demokraciju, koja je naručila spomenuti izvještaj i obavila podatke, otkrio je jednom u Washington Postu: "Ono što radimo danas, rađeno je u tajnosti prije 25 godina od strane CIA-e".
Za borbu protiv Chaveza, Nacionalna zaklada za demokraciju je tako 2009. godine izdvojila 1.818.473 američkih dolara, što je bilo više nego dvostruko u odnosu na prethodnu godinu.
Unatoč svim ovim neugodnim činjenicama, Chavez se kao i obično nepokolebljivo državo svog puta, vjerujući u ispravnost reformi koje je započeo. Pobjeda nije izostala, Chavez je dobio preko 8 milijuna glasova, što je za 700 tisuća više nego na izborima 2006. godine.
No istodobno, ojačala je i oporba. Razlozi za to su raznovrsni, ne treba ih tražiti jedino u infiltraciji stranog kapitala u izborni proces, iako je i to zasigurno odigralo određenu ulogu.
Brazilski novinar Pepe Escobar, dopisnik Asia Timesa, za Russia Today objasnio je svoje viđenje izbora.
On ističe dvostruko značenje ovih predsjedničkih izbora. Oni su i "unutrašnji venezuelanski izbori" kao i geopolitički izbori. Dakle ne radi se samo o unutrašnjoj ekonomskoj situaciji Venezuele, nego i o njezinoj vanjsko-političkoj usmjerenosti. Za vanjsku situaciju, Escobar tvrdi, da će Chavezov novi predsjednički mandat značiti "smanjenje utjecaja washingtonskih agenata ili samog Washingtona u integraciji Južne Amerike."
Što se unutrašnje situacije tiče, Escobar je opisuje kao sukob siromašnih i urbane srednje klase, koja bi željela trošiti što više i provoditi svoje vrijeme u trgovačkim centrima ispijajući martini. Urbana srednja klasa se osjeća ugroženom jer četrdeset i tri posto proračuna Chavez usmjerava za socijalnu politiku. Siromašniji slojevi društva imaju stoga izravnu potporu u predsjedniku Chavezu koji demokratskim metodama provodi klasnu borbu protiv ekonomske nejednakosti.
No, problem korupcije ostaje i dalje velik problem Venezuele. S tim se slaže i Escobar, pa kaže:" Mnogo toga što Capriles govori nije strogo neoliberalno ili desno, on je neo-liberalni desničar, nije striktno demokrat, ali ono što je govorio o korupciji je točno. To je nešto što se događa ne samo u Venezueli, već također i u Argentini i Brazilu."
Da bi Chavez nastavio svoj program i da bi tranzicija ka demokratskom socijalizmu bila moguća, Chavez će morati ispuniti program društvenog razvoja čim prije.
Njegov program je omogućio ogromnom dijelu sirotinje pristojniji život čime je Chavez smanjio jaz između sirotinje i srednje klase. Društvenim razvojem su mase ljudi iz stanja bijede i ekstremnog siromaštva dobile priliku napredovati, neke obitelji prvi puta školovati djecu, neke obitelji dobile zemlju da se lakše prehrane. Školstvo, zdravstvo, poticanje industrijske i agrarne proizvodnje, sve je to napredovalo tokom godina. Prihodi od nafte usmjereni su na razvoj zapostavljenih i potlačenih, dok su se srednja klasa i elita osjećale oštećenim, iako i dalje bolje žive od sirotinje kojoj je tek data šansa da se uzdigne.
Ovaj sukob klasnih interesa uzrokovao je visoku izlaznost na ovim izborima, koji su polarizirali stanovništvo.
I sam Chavez priznaje polarizaciju, te se obvezao da će biti bolji predsjednik i da će u revoluciju uključiti sve stanovnike Venezuele.
Njegov protukandidat, Henriqe Capriles kritizirao je Chaveza riječima "Zemlja je podijeljena i da bi bio dobar predsjednik, mora raditi za sve Venezuelance, raditi na rješavanju svih problema Venezuele". Henriqe Capriles zaboravlja da suprotstavljanjem Chavezu upravo on nije predstavnik svih Venezuelanaca, jer se suprotstavlja svim pozitivnim reformama Chaveza koje su popravile život sirotinji. Približavanje sirotinje srednjoj klasi znači približavanje njihovih interesa, a to postavlja temelje za prevladavanje polarizacije koja je ovim izborima postala očita. Uspješan odgovor na to pitanje, bit će ključan za daljnju stabilnost Venezuele. Osim unutrašnjih klasnih razlika, mnogo će ovisiti o rastu ili padu cijena energenata, koji mogu dati velik zamah budućim venezuelanskim uspjesima ili padovima.
Chavez opet mora pridobiti dijelove srednje klase na svoju stranu, da ih suprotstavi bogatim elitama za koje ne postoji drugi sustav osim neo-liberalnog, u kojem bi ta srednja klasa s vremenom opet postala žrtva, ali ovog puta ekonomske elite – koja prezire Chavezovu vladavinu.
Naravno, ispijanje martinija i suludi turbo-konzumerizam liberalnog buržujskog zapada, nisu i ne mogu biti pozitivne vrijednosti u bilo kojoj progresivnoj socijalističkoj državi. Istinski progres jest oslobođenje iz mreža međunarodnog kapitalizma – što Venezuela itekako radi – dok kapitalistički sustav teži zarobiti čovjeka u umjetnim konstruktima u kome mu nudi lažnu slobodu, dok je tehnički progres u kapitalizmu više u službi dodatnog porobljavanja pojedinca, nego njegovog oslobođenja, čemu svi mi svakim danom svjedočimo.
Sjedinjenim Američkim Državama veoma smeta kad im se netko suprotstavlja, no još im više smeta kad je to suprotstavljanje popraćeno s vlastitim identitetom na političko-ekonomskoj razini, tj. kad neki sustav funkcionira drugačije od njihovog.
Bilješke:
globalresearch.ca/a-us-plan-to-topple-hugo-chavez/
rt.com/news/chavez-capriles-venezuela-elections-873/
advance.hr/vijesti/rezultati-predsjednickih-izbora-u-venezueli-pobijedio-hugo-chavez/
“Fact Sheet: Millennium Development Goals.” Embassy of the Bolivarian Republic of Venezuela. 12 October 2010. Web 4 March 2012.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
