Kardinal Bergoglio je prije četiri godine, 13. ožujka, izabran za papu Franju, započinjući time papinstvo koje se po doživljenom doista može nazvati revolucionarnim. Od značajnih putovanja do iznenadnih dokumenata i izjava za tisak, ovih četiri godine su obilježene trenucima za sjećanje. Teško je odrediti što je u tom papinstvu značajnije, a vjerojatno jest da su svi trenuci jednako značajni. Ipak postoji jasno određivanje dosadašnjeg papinskog puta.
Papina putovanja na neki način to pokazuju. Rimski biskup nema puno slobode određivanja svojih pastoralnih putovanja, posebno ne jer bi volio otići ovdje ili ondje. I iako papa Franjo ne putuje toliko kao papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI., posjetio je razne dijelove svijeta i u tim se putovanjima usmjerio prema onim državama otkuda je mogao povećati svjesnost tragedija koje se događaju tamo i u drugim mjestima. Takvo putovanje je namijenjeno u Južni Sudan, najmlađu državu svijeta koja je gotovo zaboravljena. U toj zemlji bjesni građanski rat koji je uzeo tisuće života, a milijunima prijeti glad. Da li će papa posjetiti Južni Sudan nije poznato, iako oružani sukob nije spriječio njegov odlazak u Srednjoafričku republiku i Kolumbiju. Podjednako, njegovo prvo putovanje izvan Rima bio je talijanski otok Lampedusa gdje je odao počast tisućama migranata koji su umrli pokušavajući doći do Europe. Tamo je govorio o odbačenim kulturama i globalizaciji nebrige, a tri godine potom je otišao na slično putovanje na grčki Lesbos kada je prozvao Sredozemno more grobljem i odveo dvanaest sirijskih izbjeglica u Rim sa sobom. Lampedusa je pokazala koliko je papa osjetljiv kao sin imigranta, ali je također pokazao osjetljivost za siromašne. Njegovo putovanje u Meksiko obilježeno je činjenicom da nije ostao u glavnom gradu, već je obilazio osiromašeno indijansko stanovništvo u Chiapasu, žrtve drogeraških kartela u Moreliji i imigrante i izbjeglice na američkoj granici u Ciuda Juarezu.
Možda je jedna od najvećih poteškoća rimske crkve kako pristupiti novim generacijama, posebno milenijalcima. Prema istraživanju centra Pew o religioznosti iz 2016. milenijalci se mole daleko manje, idu daleko rjeđe na svete mise i općenito vjeruju manje nego prošle generacije. Ipak, oni i dalje vjeruju u život nakon smrti i u raj, pakao te čuda. Papa je možda napravio najveći iskorak prema njima, pa tu valja tražiti razlog zašto je papa Franjo jedini rimski pontif na naslovnici Rolling Stonea, i to u američkom i talijanskom izdanju. Njegova odlična sposobnost komuniciranja s mladima daje nadu da će se Rimokatolička crkva i dalje održavati kao crkva mladih. Njima je posebno upućena poruka baštinjenja svijeta u kojemu nema milosti. Stoga je godina milosrđa, proglašena 8. prosinca 2015. i produžena na početak 2017. možda i glavni crkveni događaj za vrijeme papina pontifikata. Milosrđe dodiruje sve oblike crkvenog života. Riječi svetog oca i upute da katolici uvijek daju novac svakome tko prosi, bez obzira kako će se taj novac potrošiti, pokazuje njegov duh zajedništva.
Mladi se mogu pronaći i u raspravama o obitelji. Dva puta je papa Franjo najavio održavanje susreta Sinode biskupa 2014. i 2015. gdje se raspravljalo o obitelji, a prva sinoda 2014. već je nagovijestila da se ne radi o uobičajenim susretima kardinala. Kad je kardinal Walter Kasper u veljači 2014. zagovarao zajedništvo s rastavljenim i ponovno civilno vjenčanim katolicima, otvorio je niz rasprava o parovima koji žive u 'neregularnim zajednicama'. Pozivi na sinodalnu crkvu, te brojne rasprave o tome kakva obitelj treba biti potresli su dugogodišnje osnovice crkve. Mnogo se otkrilo o papinim osjećajima tijekom zrakoplovnog putovanja iz Brazila za Vatikan, kada je papa odgovarao novinarima. Papa Franjo nema osobnog glasnogovornika za tisak i poznat je po svom pravu na govor s kime god hoće, kad kod hoće i o bilo kojem pitanju. Ovdje je papa napravio golem iskorak oko homoseksualaca kada je rekao poznatu rečenicu 'Tko sam ja da sudim' očito u skladu s biblijskom uputom: 'Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajte, i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti' (Lk 6, 36-38). U mnogo čemu se vidi koliko papa Franjo slijedi ove riječi iz Lukina evanđelja.
Enciklike pape Franje svakako su posebne i čini se da je svaka imala namjeru šokirati svijet. Tri dokumenta obilježavaju njegov rad do sada. Evangelii Gaudium iz 2013. učvrstilo je Franjinu reputaciju kao progresivnog reformatora u duhu Drugog vatikanskog koncila, dok ga je Laudato Si iz 2015. prikazalo globalnim borcem protiv klimatskih promjena. Najviše uzbuđenja izazvao je dokument Amoris Laetitia koji je prouzročio veliku raspravu u Crkvi mogućnošću otvaranja crkvene zajednice za rastavljene i civilno ponovno vjenčane katolike. Sve je to dovelo do tihog građanskog rata u državi Vatikan i straha da će se početi okupljati snažna oporba papi među vjernicima i rimskom kurijom jer najavljene reforme vode gubljenju ugodne sigurnosti klera. Mnogi desno orijentirani katolički internetski izvori kritiziraju papu od samog početka, a uoči ove obljetnice su posebno naglašeni. Viši dužnosnici Rimokatoličke Crkve smatraju da su takvi izvještaji gubljenje vremena te da ne postoji agenda protiv pape Franje koja raste među globalnom crkvenom hijerarhijom. Ipak, poneki kardinali govore da postoji mali broj katolika koji su samo glasni, ali ne zbog toga i veliki.
U samom Vatikanu se primjećuje određena zabrinutost papinih revolucionarnih pokreta, uz uobičajenu birokratsku rezistenciju svemu što mijenja uobičajeno kretanje stvari. No ozbiljna i organizirana oporba je, čini se, i dalje samo velika želja nekih ljudi. Čak su i neki katolički konzervativci postali nezadovoljni narativom nesvakidašnje krize u Vatikanu i urotama protiv Svetog oca. Čiste ili djelomične spekulacije pojavljuju se od samog početka Franjinog pontifikata, prikazujući šok i nevjericu ultrakonzervativnih snaga u crkvi. Mnogi od njih su uvjereni da postoji koordinirana mreža liberala spremna za preuzimanje crkve, i mnogi priželjkuju da se nešto loše dogodi kako bi mogli okriviti rimsku kuriju. Tradicionalni websitei i kanonski pravnici otvoreno raspravljaju da li je papa heretičan i može li dovesti crkvu u raskol odnosno da li se taj raskol već dogodio. Možda jedan od najglasnijih kritičara pape je američki kardinal Raymond Burke koji je bio viši vatikanski dužnosnik prije nego li ga je Franjo maknuo u moćan, ali ceremonijalan Malteški red, također nakon micanja velikog meštra u tom glasovitom viteškom redu. Burke je nazvao papu autoritarnim i nemilosrdnim u rušenju svojih neprijatelja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
