Kada se početkom 20-og stoljeća raspalo Otomansko i iransko Kadžarsko carstvo, javio se i kurdski pokret za nezavisnost, a uz njega i Peshmerga - kurdske borbene jedinice. Danas, oko 100 godina nakon osnivanja, upravo su ove kurdske snage u centru pozornosti jednog velikog geopolitičkog preslagivanja koje se upravo odvija na prostoru Bliskog istoka.
Teroristička vojska ISIL, stvorena u kotlu pakla Sirijskog rata i suludih vanjskopolitičkih ambicija, danas je veliki odmetnik protiv kojeg se stvara moćna vojna koalicija koju predvodi SAD. Ista koalicija mogla je biti povijesna prilika za pomirenjem, kako na regionalnoj, tako i na globalnoj razini.
Anti-ISIL koalicija mogla je udružiti sve velike snage u borbi protiv terorizma. Regionalni rivali i globalni rivali, mogli su - kao i za vrijeme naci-fašističke pošasti u Europi u prvoj polovici 20-og stoljeća - ponovno djelovati zajedno. Nažalost, ta prilika je, izgleda, propuštena, samo zbog neizrecivo kratkovidne politike koja nastoji anti-ISIL koaliciju pretvoriti u "ekskluzivni klub" gdje se pozivnice daju samo provjerenim i dugoročnim američkim saveznicima.
To ne samo da je kratkovidna, već potencijalno i opasna strategija koja vodi u nove velike polarizacije gdje se jednu stranu apriori odbacuje uz tvrdnju da "nije zaslužila" biti dio ovog rata, da njen anti-teroristički potencijal neće biti potreban. Ta druga strana predstavlja jedan veliki neformalni blok u koji spadaju Sirija, Iran, Rusija i Kina.
Polarizacijom anti-ISIL kampanje otvara se prostor za direktan napad na dio tog "drugog bloka", u ovom slučaju napad na Siriju. Mada u ovom trenutku ne izgleda da je cilj krenuti "preko ISIL-a do Damaska", to vrlo lako može postati stvarnost - dovoljno je da se desi samo jedan incident pa da se sva sila anti-ISIL koalicije usredotoči na rušenje sirijske vlasti, a samim time zada udarac njenim saveznicima.
No, to su za sada samo spekulacije i one variraju od izvora do izvora, od političke agende do agende. Tako danas imamo osobe koje su uvjerene kako je krajnji cilj ove koalicije srušiti vlast u Damasku, dok su drugi - podjednako čvrsto - uvjereni da SAD i Europa već poprilično surađuje s Damaskom "ispod horizonta" te kako stvaran cilj zaista i jest ISIL koji se, slažu se i jedni i drugi, "oteo kontroli".
Postoje argumenti i za jednu i za drugu tvrdnju. Sama činjenica da SAD javno odbacuje poziv za suradnju iz Damaska može ukazivati na to da im je cilj rušiti sirijsku vlast. S druge strane, činjenica da je Turska vrlo nervozna oko anti-ISIL angažmana te da je odbila aktivno sudjelovati, ukazuje pak na to da ovo zaista jest autentična akcija protiv ISIL-a, a ne Damaska, jer bi u protivnom vjerojatno Ankara bila prva u redu za upad u Siriju.
No, činjenica je i da pravi "rat" protiv ISIL-a još nije ni počeo, još nema informacija da su krenuli angažmani u Siriji, tako da je za sada prerano za prognoze u kojem će pravcu ova operacija ići. Možda krene kao jedna pa "evoluira" u nešto sasvim drugo. To ne bi bilo prvi puta da se tako nešto događa - sjetimo se Libije, operacija je počela kao "zona zabrane leta" da bi se odmah transformirala u opću agresiju u kojoj je silovito uništena libijska vojska. Mnogi se slažu kako je upravo ta transformacija operacije u Libiji bila ključna prekretnica u naglom zahlađenje odnosa između SAD-a i Rusije pošto se Rusija osjeća izigrano i prevareno. Naime, da su znali kako je cilj UN rezolucije 1973. napasti Libiju, uložili bi veto, no pošto se spominjala "samo" zona zabrane leta, Rusija (kao i Kina) apstinirala je od glasanja po pitanju iste rezolucije (također su apstinirale i Njemačka, Indija i Brazil).
Pomalo zabrinjavaju izjave koje pozivaju na "degradiranje" ISIL-a - zvuči kao da se želi ISIL svesti na manju magnitudu, ili eventualno vratiti na front protiv Damaska. No, karakteristike rata protiv ISIL-a tek će se pokazati.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
