Trumpova najnovija odluka o uvođenju sveobuhvatnih carina na uvoz gotovo svih proizvoda u SAD izazvala je snažan odjek na svjetskoj ekonomskoj sceni. Dok ga jedni smatraju neprikosnovenim zaštitnikom američkih radnika i industrije, drugi tvrde kako time riskira povratak u razdoblje nalik katastrofalnim protekcionističkim politikama iz 1930-ih godina. Ova eskalacija uslijedila je nakon što je Trump najavio "velike recipročne carine" koje će, kako kaže, donijeti ravnopravniju globalnu trgovinu. Međutim, unatoč uvjerenju da će takva politika sniziti vanjskotrgovinski deficit i "konačno zaštititi Ameriku od iskorištavanja", mnoštvo aktera, od inozemnih vlada do velikih i malih tvrtki u SAD-u, upozorava na ozbiljne posljedice.
Smatra se da iza Trumpa stoji skupina moćnih ekonomista koji su uvjereni kako su deindustrijalizacija SAD-a i golemi američki uvoz glavni uzrok gospodarske nejednakosti unutar zemlje. Neki od tih savjetnika vjeruju u staru paradigmu da se, kroz carinsku zaštitu, domaća proizvodnja diže iz pepela te da se otvaraju milijuni radnih mjesta. Takvo stajalište, premda u suvremenom svijetu uglavnom osporavano, ima dugačku tradiciju u Sjedinjenim Državama – povijesno gledano, protekcionizam nije strano rješenje za jačanje "nacionalne ekonomije". Trump, koji još od 1980-ih govori o "nepoštenim stranim konkurentima" i potrebi da se "Ameriku stavi na prvo mjesto", konačno je došao u priliku da te ideje provede u djelo u velikim razmjerima.
S druge strane, upravo se iz redova mainstream neoliberalnih ekonomista, kao i iz međunarodnih organizacija poput Svjetske trgovinske organizacije, čuju najglasnija upozorenja. Oni tvrde da bi carine mogle naglo poskupjeti uvozne komponente koje američki proizvođači danas masovno koriste – sve od elektroničkih dijelova do automobilske opreme. Posljedično bi porasle konačne cijene gotovih američkih proizvoda, kako na domaćem, tako i na inozemnim tržištima, čime bi američke tvrtke izgubile konkurentsku prednost. Prijeti i uzvratna paljba: azijski i europski partneri već su najavili planove za protumjere, a tako bi mogle stradati i američke izvozne perjanice, od poljoprivrede do visokotehnološkog sektora. U tom vrtlogu, običan američki potrošač mogao bi najviše ispaštati kroz više cijene robe široke potrošnje.
Ekonomske škole koje simpatiziraju Trumpove poteze ne pripadaju nužno standardnim akademskim strujama. Dok će se rijetko naći klasični liberali koji su za visoke carine, u njegovom timu postoje tzv. "nacionalni razvojni" te "paleo-konzervativni" zagovornici. Oni smatraju kako je globalizacija u svojoj današnjoj inačici uništila američku industrijsku bazu i od Amerike stvorila uvoznika koji opasno ovisi o stranim dobavljačima. Za njih je protekcionizam legitimno sredstvo revitalizacije, dok ignoriraju rizik da se time lansira lančana reakcija kontramjera. Doduše, zanimljivo je promatrati da i neki teoretičari "stare" kejnezijanske orijentacije drže kako bi izolirana carinska politika, uz snažne državne investicije, mogla potaknuti rast domaće potražnje. Međutim, i oni upozoravaju da carinski rat često ima suprotan učinak ako se provodi samostalno i s premalo koordinacije.
Ne treba zanemariti ni specifične političke interese velikih igrača na svjetskoj pozornici. Europska unija, Kina, pa i Južna Koreja, uglavnom iskazuju nezadovoljstvo, ali svaka na svoj način pokušava ishoditi što bolje pregovaračke pozicije. Iz Pekinga poručuju da američke carine narušavaju ključna pravila međunarodne trgovine, pritom prijeteći i vlastitim kaznenim carinama na američke proizvode, osobito u sektorima koji su osjetljivi za SAD, poput visoke tehnologije i poljoprivrede. Slično vrijedi i za Europsku uniju, koja je odmah najavila da će odgovoriti na sličan način, ciljajući poznate brendove i industrije kako bi izvršila politički pritisak na Washington. U konačnici, dok neke države već uskaču s idejom "bolje da pregovaramo nego da ratujemo carinama", nije jasno koliko bi one mogle postići u sučeljavanju s Trumpovom administracijom koja ne posustaje u retorici "uzmite ili ostavite".
Geopolitički gledano, ova Trumpova politika dodatno udaljava SAD od tradicionalnih saveznika u trenutku kada bi moglo biti ključno surađivati na drugim poljima – od energetike do klimatskih promjena. Europa svakako ne želi slijediti američki model protekcionizma, ne samo zbog ekonomskih razloga, nego i zbog uvjerenja da daljnji globalni rascjep može imati šire implikacije po mir i stabilnost. Tu se u igri javlja i pitanje globalne financijske arhitekture: ako SAD nastavi nametati carine i sankcije (ponekad i jednostrano), drugi akteri mogli bi ubrzati de-dolarizaciju te oslanjanje na regionalne trgovinske blokove. Upravo taj strah, da carine ne budu samo gospodarsko nego i geopolitičko oružje, navodi i konzervativnije europske političare da izbjegnu povlađivanje Washingtonu te da paze na vlastite strateške interese.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
