Turska je bliža ustavnim promjenama i uvođenju predsjedničkog sustava kao nikad prije. Do znatne rasprave o tom sustavu došlo je ovog mjeseca nakon parlamentarnog govora predsjednika oporbene Stranke nacionalističke akcije (MHP) Devleta Bahcelija 11. listopada. Bahceli je optužio turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana za prekoračenje ustavnih moći i djelovanja kao da je izvršni predsjednik. Kao rješenje, Bahceli je predložio da se provede referendum o izvršnom predsjedničkom političkom sustavu, kakvog Erdogan već dulje vrijeme priželjkuje. Šok za dio turske javnosti uslijedio je čim je Bahceli završio svoj govor, jer je čelnik MHP-a potvrdio da će njegova stranka prihvatiti potrebne ustavne amandmane, što bi dovelo do znatne potpore Stranci pravde i napretka (AKP) u mijenjanju turskog ustava. Do sada je MHP bila oštri branitelj parlamentarnog sustava, no politički savezi i izvanredno stanje koje traje od pokušaja vojnog puča ovog ljeta dovele su do jasne mogućnosti kretanja Turske prema predsjedničkom sustavu kakav imaju, primjerice, Francuska, Rusija, Finska i Egipat.
U Turskoj, iako je predsjednik izravno biran od naroda i posjeduje izvršnu moć zajedno s premijerom i vladom, te imenuje ga predsjednik i parlament, predsjednička uloga je od promjene ustava 1982. simbolička. Prema tome, politička odgovornost prije svega je koncentrirana u rukama premijera. Međutim, Erdogan nije odbacio svoju ambiciju za vladanjem, uvjeren da ima potporu turskog naroda u tome. Na vlasti je već 13 godina: jedanaest godina kao premijer i dvije godine kao predsjednik. Ukoliko uspije dobiti ulogu izvršnog predsjednika, imati će mogućnost ostati na vlasti do daleke 2029. godine. Tijekom godina, Erdoganovi prioriteti su se mijenjali ovisno o političkim prilikama, vlastitoj političkoj moći i položaju. Njegov posljednji prioritet je bez sumnje ustavna promjena i povratak predsjedničkog političkog sustava, iako je takav model Erdogan zagovarao još u ranim danima svoje vladavine. Otkako je 2014. postao prvim predsjednikom Turske kojega izravno bira narod, ova želja je postala još jača.
Kampanju za predsjednika 2014. vodio je na razlici koju će on kao predsjednik donijeti zemlji, spram svojih prethodnika. Obećao je biti uključenim u donošenje odluka. U parlamentarnim izborima prošle godine silio je vladu da promiče predsjednički model kao prioritet, a osobno je vodio stranačke skupove gdje je govorio o tome. Ipak, AKP nije zadobio dovoljno parlamentarne većine da unilateralno mijenja ustav ili barem da raspiše referendum o tom pitanju, sve dok su tri druge oporbene stranke - MHP, CHP i HDP - branile parlamentarni sustav. Erdogan je politološki djelomično u pravu kada tvrdi da se duh ustava promijenio jer predsjednika ne bira više parlament, nego narod, te da se ustav mora istovjetno razumijevati drugačije. Kao de facto izvršni predsjednik, propitao je ključne ustavne odredbe i mijenjao ih. Među njima su odredbe koje zahtijevaju predsjednikovu neutralnost u pitanjima stranačke politike, pa je tako preuzeo potpunu kontrolu nad parlamentarnom skupinom AKP-a.
Takvo ponašanje proizvelo je mnogo kontroverzi i kritika, ne samo u javnosti, već u samoj stranci. Posebno je bila primjetna borba Erdogana s premijerom Ahmetom Davutogluom, koji je najzad maknut u stranu, izbačen iz vlade, i sada je tek parlamentarni zastupnik bez ikakvih posebnih ovlasti. Na njegovo mjesto stigao je u svibnju ove godine Erdoganov lojalist Binali Yildirim, za kojega se smatra da ima samo jedan najvažniji zadatak - provesti u djelo predsjednički sustav. A kada je usred svega progovorio čelnik MHP-a, AKP-ovci su dobili nevjerojatan elan za formalne amandmane na ustav. Sada je poznato da će se amandmani predložiti parlamentu u siječnju, dok bi u travnju bio proveden referendum. Po prvi puta od tanzimatskih reformi, turski parlament će naglo izgubiti na važnosti, kao i vlada koja je još za vrijeme Osmanskog carstva putem svojih vezira bila najjačom političkom institucijom.
MHP je stao uz vladajuću stranku, te time postao njezinim saveznikom, ali uz cijenu. Radi se o jakoj nacionalističkoj i etatističkoj stranci, a Bahceli je posebice pozvao na osjetljivost prilikom reformi političkog sustava. Ta osjetljivost tiče se nekoliko glavnih stvari koje su važne MHP-u. Prvo jest da se svaki oblik decentralizacije, autonomije, regionalne uprave i povećanih ovlasti postojećim lokalnim upravama moraju pažljivo odrediti unutar konteksta kurdskog pitanja. Drugo, postojeće ustavne odredbe koje definiraju državljanstvo na načelu bivanja Turčinom moraju se očuvati; nacionalni simboli poput zastave, jezika i obrazovnog sustava moraju ostati netaknuti. Svi ti preduvjeti u sebi kriju potrebu nacionalista za blokiranjem rješenja kurdskih problema, te odbacuju pregovore, političke dogovore i mirovne inicijative. Po tom pitanju su dobili u Erdoganu saveznika, jer AKP ima sličan stav kao i turski nacionalisti, što otvara vrata političkom savezu. Kamen temeljac tog saveza je strah od rasta Kurda na Bliskom istoku i mogućnost stvaranja kurdske države. Kurdi od ovog saveza mogu očekivati samo smanjenu sigurnost, te povećanje nacionalističkog, etatističkog i autoritarnog vala.
Najnovija ispitivanja popularnosti političkih stranaka potvrđuje da su Turci općenito zadovoljni takvim razvojem događaja. Prema ispitivanju Genara, više od 60 posto izbornog tijela podupire Erdogana, što je zapravo pad jer je nakon pokušaja puča ta popularnost bila nevjerojatnih 80 posto. Kad se tome pridoda izborno tijelo MHP-a, predsjednika države podupire 70 posto birača. Potpora čvrsto sekularnoj kemalističkoj Republikanskoj narodnoj stranci (CHP) stoji na uobičajenih 25 posto, dok je prokurdska Narodna demokratska stranka (HDP) pala na sedam posto potpore. Među Erdoganovim pristašama najmanje ima stvarnih islamista. Radi se više o konzervativnom biračkom tijelu iz središnje Turske, Anatolije, koji cijene AKP-ovu religijsku crtu, zajedno sa socijalnom osjetljivošću, izgradnjom infrastrukture i općenitim razvojem anatolijske visoravni. Ovo je ujedno biračko tijelo MHP-a, s time da se njihova baza temelji na jakom etničkom turskom nacionalizmu. Oni izražavaju jako neprijateljstvo prema kurdskom separatizmu, a posebno prema Kurdistanskoj radničkoj stranci (PKK). Odnos dvije stranke je bio nategnut od 2009. do 2015., odnosno tijekom vremena pokušaja pronalaženja mirnog rješenja s Kurdima. Kada su ti pokušaji propali, Erdogan se primakao stranci čije je čelnike redovito optuživao za rasizam i mjerenje lubanja. Stoga danas Erdogana podržava cijeli spektar islamista, konzervativaca i turskih nacionalista, kako bi se stvorio novi Nacionalni front. I to ima svoju povijest, jer je Nacionalni front vazda bio spoj islamista i konzervativaca u turskoj politici, još od sedamdesetih godina proteklog stoljeća.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
