24. siječnja 2017. četiri dana nakon dolaska Donalda Trumpa na vlast, izraelski premijer Benjamin Netanyahu je na sastanku svog užeg kabineta izjavio da sva ograničenja koja se tiču izgradnje novih naselja na Zapadnoj Obali i u Istočnom Jeruzalemu mogu maknuti te je dao zeleno svijetlo izgradnji dodatnih 2500 stambenih jedinica. Samouvjerena odluka izraelskog premijera kao i manjak reakcije iz Washingtona je rezultat smjene u američkoj politici.
Naime, još za vrijeme predsjedničke kampanje, Donald Trump je više puta izjavio kako namjerava osigurati snažniju podršku Izraelu. Stoga ne iznenađuje činjenica da je njegova pobjeda izazvala prilično veliku euforiju među izraelskim političarima desnoga spektra, od kojih mnogi zagovaraju izgradnju novih naselja u okupiranim teritorijima.
Benjamin Netanyahu je u novom američkom predsjedniku vidio priliku za testiranje granica u politici naselja na isti način kao što je to činio s Obamom. Barack Obama je htio ući u povijest kao američki predsjednik koji je posredovao u stvaranju neovisne palestinske države koja bi egzistirala u miru pored Izraela. No cijeli niz faktora političkih faktora, uključujući eskalaciju sukoba na Bliskom istoku, manjak inicijative od strane američke administracije, utjecaj pro-izraelskog lobija u SAD-u, opozicija izraelske vlade Benjamina Netanyahua te otpor korumpiranih palestinskih političkih elita kao i ekstremista su spriječile soluciju stvaranja dvije države. Ne bi bilo netočno konstatirati kako stvaranje države Palestine u biti nije nikome u interesu.
Ni američkoj administraciji koja se jedne strane kritizira Izrael s druge potpisuje milijarde dolara vrijedne sporazume vojne pomoći, ni izraelskim desničarima i populistima koji konflikt koriste za stvaranje političke podrške za izbore (npr. sukob u Gazi 2008-2009), ni korumpiranoj Palestinskoj Samoupravi Muhameda Abbasa koji je poput Arafata svjestan da je sukob s Izraelom taj koji omogućava političku podršku i dakle opstanak na vlasti, ni Hamasu koji je popunio vakuum Palestinske oslobodilačke organizacije u pružanju nasilnog otpora i terorizma i kojem zapravo nije u interesu uništiti Izrael jer bi se prekinuo dotok novaca iz Zaljevskih zemalja koji pak financiraju luksuzni život brojnih Hamasovih čelnika.
Status quo odgovara svima, uključujući i brojnim građanima izraelskih naselja u područjima onoga što bi u budućnosti trebala biti nezavisna država Palestina. Zagovornici mira i solucije dvije države su politički umjereni Izraelci i Palestinci te većina američke židovske zajednice koja je podržavala prvog afroameričkog predsjednika u njegovim naporima.
Dva Obamina mandata su ostala obilježena sukobima s Netanyahuom oko izraelskih naselja i iranskog nuklearnog sporazuma. Kompleksnost njihovog odnosa je očita u činjenici da je Obama komunicirao s izraelskim premijerom više nego s bilo kojim drugim svjetskim liderom. I dok su određeni kompromisi postignuti, na osobnom nivou, odnos dvojca je bio najgori u povijesti odnosa jednog američkog predsjednika i izraelskog premijera. Eklatantan primjer narušenih odnosa je događaj iz 2010. Obama i njegovi suradnici su u Bijeloj kući slavili izglasavanje zakona o zdravstvenoj reformi popularno poznatoj kao Obamacare. Radilo se o jednom od najvećih dostignuća jednog američkog predsjednika iz demokratskih redova u zadnjih nekoliko desetljeća. Netanyahu su savjetnici preporučili da čestita Obami u cilju popravljanja odnosa koji su se već tada počeli narušavati. No izraelski premijer je odbio tu gestu te došao u Bijelu kuću pregovarati o Iranu i Zapadnoj obali. Bliski Obamin suradnik je opisao susret sljedećim riječima 'Predsjednik je bio izvan sebe i jednostavno nije mogao vjerovati. Umjesto da slavi sa svojim suradnicima jednu od najvećih dostignuća u svojem mandatu, bio je primoran raspravljati s Netanyahuom o širini ceste između palestinskih gradova na Zapadnoj Obali. Sve skupa je izgledalo kao jedna okrutna šala.'
Takav kompleksan odnos objašnjava zašto je Obamina administracija s jedne strane nastavila osiguravati vojnu i političku podršku dok se s druge nije libila kritizirati izgradnju naselja. Ta kritika je rezultirala činjenicom da SAD u prosincu 2016. nije iskoristio pravo veta na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a, i tako prekinuo praksu američke zaštite Izraela u Vijeću sigurnosti koja je trajala još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
