Hrvatska se možda čak i neočekivano našla u krugu europskih država koje doživljavaju tihu krizu političke legitimnosti političkih stranaka. Nemogućnost sastavljanja vlade i dalje prijeti unatoč izvanrednim parlamentarnim izborima u rujnu. Ali, kako se hrvatska vanjska politika snalazi unutar procesa izlaska Velike Britanije iz Europske unije i što to znači za Hrvatsku kao članicu tog supranacionalnog udruženja?
Proeuropske snage u britanskom referendumu za izlazak iz Europske unije doživjele su poraz preko noći, ali on se pripremao godinama. Šestomjesečna upozorenja o cijeni izlaska iz Europske unije bila su zasjenjena silinom euroskeptičnih stavova Nigela Faragea, čelnika britanske euroskeptične političke stranke UKIP, ali i dva desetljeća dugih protueuropskih argumenata koji su činili zaleđe političkog diskurza u Westminsteru i u cijeloj Velikoj Britaniji. Posljedice će se tek morati sagledati, kako na nadnacionalnoj europskoj razini, tako i na pojedinim nacionalnim razinama, uključujući onu hrvatsku.
Prema diplomatskim kuloarima, dostupnima autoru ovog članka, euroskeptični prijedlozi primiču Europu disoluciji, ali istovremeno jača integracijske procese i osnažuje Europsku uniju. Njemačka i Francuska, kao glavne europske sile u prointegracijskom smislu, žele sada prionuti izgradnji europske superdržave odnosno realne federacije koja bi napokon poprimila izgled Sjedinjenih Europskih Država.
Diplomatski izvori govore i o navodnom dokumentu koji se širi iz Berlina gdje se zamišlja takva federacija, te koju je potpisalo dvadeset ministara vanjskih poslova, uključujući onog hrvatskog. Teško je zamisliti situaciju da ministar zemlje, koja je nastala nakon stoljeća težnje prema slobodi i desetljeća želje za nezavisnošću u međunarodnoj zajednici država i nacija, potpisuje dokument kojim se jednim potezom može prouzročiti kraj nacionalne suverenosti.
Pojedini hrvatski intelektualci komentirali su u javnosti da nije ni toliko loše po Hrvatsku što je Velika Britanija izašla iz Europske unije jer London ionako nikad nije bio sklon Hrvatskoj. To je percepcija koja već duže vremena vlada u Hrvatskoj, posebno među onim sastavnicama participativnog društvenog sloja koji zazire od "regionalnog pristupa" i "politike regiona". Objektivno gledajući, malo je razloga da bilo koja država bude pro ili antihrvatska, ili u tom smislu protiv ili za bilo koju drugu državu. Međunarodni politički odnosi zasnivaju se na interesima i ravnoteži moći, koji se sada premrežavaju i sukobljavaju u paralelnim procesima oprečnih putanja.
Ne treba biti slijep da se primijeti kako Hrvatska nije zapravo službeno reagirala na gotovo ijedan način, osim ponavljanja izjava poslanih iz Bruxellesa nakon referenduma u Velikoj Britaniji. To dokazuje stanje hrvatske političke elite bez obzira na stranačku orijentaciju. Ta elita nema volje za autonomijom, niti razumije ideju slobode. Hrvatska je talac tuđih želja jer je hrvatska politika fatalistička, lijena i nekreativna, koja zna samo jednu stvar - slijediti. A slijedi se Bruxelles (iako nije jasno koju točnu liniju razvoja u Bruxellesu), potom politika Washingtona i NATO-a, te politika Trilaterale. U vanjskopolitičkim stavovima se uopće ne iskače iz tih okvira, čak i u politici prema susjedima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
