U Egiptu, najmnogoljudnijoj arapskoj državi, priprema se teren za produživanje mandata egipatskog predsjednika Abdela Fataha al-Sisija. Egipatski parlamentarni zastupnici započeli su skupljati potpise za zakonski prijedlog o produživanju predsjedničkog mandata i ukidanja ograničenja na ponovni izbor, godinu dana prije nego bivšem generalu istekne prvi mandat. Al-Sisi, koji danas ima 62 godine, pobijedio je na predsjedničkim izborima 2014., ali nije potvrdio da će se ponovno kandidirati za drugi mandat nakon što mu ovaj istekne 2018.
Predsjednik je relativno popularan među narodom, i ponovni izbor mu ne bi trebao biti poteškoća. Prijedlog zakona želi postaviti nezavisan zastupnik Islamil Nasredin, a sastoji se od amandmana na članak 140 ustava koji bi omogućio al-Sisiju da ostane na vlasti dulje nego što to dva četverogodišnja mandata predviđaju. Za to bi trebao potporu dvadeset posto svih zastupnika kako bi uopće rasprava sigla u parlament. Na pitanje ne kosi li se to s demokratskim načelima, Nasredin je odgovorio medijima da je volja predsjednika da li će se dalje kandidirati, a volja naroda da ga izabere ili ne. Kakav god bio zaključak parlamenta, koji bi taj amandman trebao izglasati s privolom dvije trećine svih zastupnika, ustav ujedno naglašava da se svaka promjena mora također odobriti na referendumu.
Mediji u Egiptu hvale predsjednika i njegovo 'mudro vodstvo' ukazujući na popularnost al-Sisija među Egipćanima i velike nade koje egipatski narod pridaje njemu. Sve su to, dakako, odlike tipičnog 'dragog vođe' u politici arapskih zemalja. Nije tako započelo. Feldmaršal al-Sisi je, kao ministar obrane, doista dobio veliku potporu polovice egipatskih građana kada je na televiziji 3. srpnja 2014. najavio da je svrgnut predsjednik Mohamed Morsi, a među podupirateljima su bili i poglavari vjerskih zajednica, veliki imam al-Azhara Šejh Ahmed el-Tajeb i čelnik Koptske pravoslavne crkve papa Tavadros. Tajeb i Tavadros su tada pozvali Morsija da odstupi kako bi spriječio krvoproliće i mogućnost građanskog rata u Egiptu, ali svakako nisu priželjkivali da se Muslimansko bratstvo u potpunosti iskorijeni iz Egipta korištenjem popularnog nazivlja o terorističkim skupinama. Inicijativa parlamentaraca nije naišla na mnogo komentara u vjerskim zajednicama, ali svima je jasno da Egipat treba unutarnju i vanjsku stabilnost kako bi se vratio na pozicije unutarnjeg gospodarskog napretka i vanjske diplomatske sile kakvu je imao u vrijeme Hosnija Mubaraka.
S obzirom da je konsolidacija egipatske politike očito u napredovanju, najvažnija je unutarpolitička mjera stvaranje dobrih odnosa vjerskih zajednica i političke moći. Al-Sisi je sam pobožan musliman, ali je sklon 'obnavljanju islamskog diskurza i modernizaciji vjere', što zapravo u egipatskom slučaju znači da se vjerske zajednice u potpunosti podčine političkoj vlasti. Zbog toga je u posljednje vrijeme došlo do zaoštravanja odnosa Kaira i al-Azhara odnosno al-Sisija i el-Tajeba. No, Sisi je ujedno jedini politički vođa u cijelome islamskom svijetu koji je imao hrabrosti i odlučnosti suočiti sve zadrške drugih muslimanskih vladara s realnošću radikalizacije. U govoru prije dvije godine u al-Azharu egipatski je predsjednik rekao da radikalizirano razmišljanje antagonizira cijeli svijet i raskida ummet. Time je u potpunosti napao sve politike koje danas djeluju na Bliskom istoku. Sam je pozvao na religijsku revoluciju, ali nije dao osobitosti te zamisli, iako skeptici ukazuju da se ne radi o posvemašnjoj modernizaciji islama jer Sisi ipak zagovara prihvaćanje islamskog zakona.
No, u al-Azharu su jasno odgovorili na predsjednikove ideje - reforme i promjene u islamu moraju doći od islamskih učenjaka, a ne od vlade. Tu se ne misli samo na razdor u mišljenjima koliko je islam vjera, a koliko politika (i ima li uopće razlike), već je to neizravna kritika egipatskog slučaja gdje su vjerske institucije postale dijelom Ministarstva religijskih doprinosa. Ovo ministarstvo odlučuje o temama koje će imami u svim džamijama Egipta prenositi vjernicima u svojim hutbama (izlaganjima na kongregacijskoj molitvi petkom), iako su te teme često svjetlosnim godinama daleko od uvjeta i potreba mjesta u kojima hodže naučavaju. Razlog ovako velike uloge države u religijskom razvoju jest strah od promicanja fundamentalizma i nasilja na al-Azharu, što je samo po sebi glupo jer je ova institucija, koju je prije mnogo stoljeća osnovao šijitski i fatimidski general hrvatskog porijekla, najveće učilište islamskog svijeta i često viđeno kao stup umjerenog i tolerantnog islama. Uostalom, upravo je al-Azhar nedavno odlučio da se vehabizam ne može svrstavati u sunitsko učenje upravo zbog svog radikalizma, na što su diplomati Saudijske Arabije skoro dobili srčani udar.
Tradicija slobodnog sveučilišnog razmišljanja i djelovanja također je ukinuta. Poseban odbor obrazovnih stručnjaka od 2015. nadgleda i mijenja obrazovni kurikulum al-Azhara, nastojeći promicati umjerenu misao i zaustaviti propagandu Daeša, čime je vlada zapravo izravno optužila kairsko vjersko središte za širenje ekstremizma. Jedan od razloga je doista valjan - al-Azhar, kao i većina drugih velikih sunitskih učilišta na svijetu, nije optužio Daeš za herezu, smatrajući kako islam zabranjuje optužbe o herezi jer samo Bog zna što je u nečijem srcu. Neki viši učenjaci na al-Azharu govore da se Daeš ne može smatrati heretičnim sve dok se njegovi članovi drže šehadeta, muslimanske izjave vjere da nema boga osim Boga i da je Muhamed njegov Poslanik. Ujedno su ti učenjaci iskazali svoje nezadovoljstvo za ideje o ništavnosti zakona o blasfemiji kojim se građani mogu optužiti za vrijeđanje religije. Tako je islamski učenjak i televizijski voditelj Islam el-Beheiri proveo većinu 2016. godine u zatvoru zbog optužbi da je propitivao autentičnost raznih religijskih tekstova. Kad je izašao iz zatvora rekao je da nije počinio zločin te da ga je al-Azhar htio maknuti, jer unutar institucije postoje selafije koji nastavljaju braniti problematične vjerske tekstove na isti način kako to rade pripadnici Daeša. Al-Azhar je u međuvremenu osudio djelovanje Daeša, ali nije rekao da njegovi članovi krivo tumače svete spise.
Kao i sve velike institucije, i al-Azhar je pun unutarnjih podjela, jer se sastoji od cijelog spektra mišljenja, od krajnjih reformista do ultrakonzervativaca, među kojima ima pobornika Sisijevih reformi kao i onih koji ih oštro osuđuju. Prevladava mišljenje da je promjena dobrodošla sve dok ne dira temelje islamske vjere; postoje granice koje se ne mogu prijeći u procesu približavanja religije mladeži i srednjoj klasi. Prema mišljenju al-Azhara Sisi je prešao granicu kada je pozvao na ukidanje zakona o verbalnom razvodu kako bi zaustavio golem trend razvoda. Verbalni razvod se temelji na islamskom obliku tumačenja raskida bračne veze. Muž može, u stanju potpune svjesnosti i mirnog uma, ženi reći 'Razvodim se od tebe', te se ta praksa smatra važećom još od vremena Poslanika Muhameda. Žena, međutim, ne može učiniti isto. U al-Azharu smatraju da predsjednik prekoračuje svoje ovlasti i u slučaju produženja njegovog mandata može doći do obnove vjerske oporbe protiv državne vlasti.
Učenjaci odgovaraju da bi vlasti u Kairu bilo bolje da se obračuna s teroristima koji djeluju na Sinaju, stvarajući egipatskoj državi stalno stanje pripravnosti. U tome je važna i egipatska vanjskopolitička linija, koja je u posljednje vrijeme počela s vraćanjem na stare i uhodane diplomatske strategije. Tako Egipat ponovno stvara osnovnu sigurnost i dobavu živežnih namirnica Pojasu Gaze, nastoji da se smiri cjelokupna situacija u Siriji, koja je nekoć tvorila Ujedinjenu Arapsku Republiku s Egiptom, te ponovno obnoviti duh panarapskog jedinstva kroz jačanje Arapske lige. Ipak, za to je potrebno da Egipat jasno iskaže svoj stav prema Sudanu i Saudijskoj Arabiji, s kojima već godinu dana ima vrlo nategnute odnose. Osobito je pitanje Rijada ključno, a otkako je al-Azhar izbacio vehabizam s popisa sunitskih učenja napetosti između dvije države dosegle su visoku razinu.
Prvo je početkom listopada prošle godine Egipat glasovao u Vijeću sigurnosti UN-a za rusku rezoluciju za kraj rata u Siriji, na što je stalni predstavnik Saudijske Arabije u UN-u Abdulah al-Mualimi izrazio žaljenje. Idućeg dana je saudijski Aramco obavijestio Egipatsku opću naftnu korporaciju da su suspendirate isporuke nafte Egiptu, a mjesec dana potom da je to zaustavljanje produženo unedogled, što se može nazvati tihom sankcijom koju je protiv Egipta uveo Rijad zbog glasovanja u UN-u. Kao odgovor je sredinom siječnja ove godine Vrhovni administrativni sud u Kairu obznanio je odbacivanje demarkacijskog dogovora morske granice između Egipta i Saudijske Arabije u Crvenom moru i oduzeo pravo saudijskog suvereniteta nad otocima Tiran i Sanafir, onkraj kojih se nalaze bogata nalazišta nafte i plina.
Potrebno je postaviti ove događaje u kontekst Egipta i Saudijske Arabije kao dva najveća i ključna arapska aktera za stabilnost Bliskog istoka. Prošle su godine pokazale koliko je opasna situacija na Sinaju i koliko terorizam dodatno ugrožava sigurnost obiju zemalja, a poznato je da su Saudijci korifeji takvog terorizma. No, tko će biti pobjednik nad tim terorističkim prijetnjama ne ovisi samo o vojnoj spremnosti, već i o snazi koju će ta pobjeda pronijeti regijom.
Istovremeno, Sudan traži od UN-ovog Vijeća sigurnosti da se Sudanu predaju područja Halajeb i Šalatin, koje Kartum smatra svojima, i to dan nakon što je ukinut demarkacijski dogovor o morskoj granici između Saudijske Arabije i Egipta. Egipatsko ministarstvo vanjskih poslova je u svojoj izjavi čvrsto dalo do znanja da Kairo smatra ta područja pod egipatskim suverenitetom, te da odbacuje sudanske zahtjeve stare i nekoliko desetljeća. Potom su Egipćani napravili mudar i diplomatski lukav korak za zaustavljanje napetosti s Rijadom. Pozvali su Saudijce da posreduju u cilju zaustavljanja sudanskih zahtjeva, naglašavajući da će se teško pokrenuti razgovor o demarkacijama u Crvenom moru dok se ne riješi pitanje sudanskih zahtjeva. Kao znak poboljšanja odnosa jest i razvojni plan za Sinajski poluotok. Krajem siječnja saudijski kralj Salman dao je 1,5 milijardi američkih dolara za taj plan, kojim će se financirati razni projekti na Sinaju, među kojima osobito osnivanje Sveučilišta Kralj Salman. Ukupno sagledavši, regionalni akteri žele da u Kairu ostane stabilna vlast, bez osobite zabrinutosti za razvoj demokracije. Uostalom, povijest dvadesetog stoljeća je pokazala da su autoritarni vladari na Bliskom istoku često donijeli političku i gospodarsku stabilnost.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
