Mi5
Britanska kontraobavještajna služba, poznata još kao i Mi5 (Vojna obavještajna služba, Sekcija 5 ili 'petica') je kontraobavještajna i sigurnosna agencija te je uz Mi6, Vladin Obavještajni Centar i Obrambenu obavještajnu služnu dio obavještajne zajednice u Velikoj Britaniji. Na čelu obavještajne zajednice se nalazi Združeni Obavještajni Odbor (Zbor), a djelatnost je regulirana Zakonom o obavještajnoj djelatnosti iz 1989. godine. Služba je predana čuvanju britanske parlamentarne demokracije, ekonomskih interesa te borbi protiv terorizma i špijunaže na području Velike Britanije. Unutar civilne zajednice služba je poznata kao Box 500. Sjedište službe za cijelu zemlju se nalazi na Thames House na Millibanku od 1995., čime je osoblje s više lokacije objedinjeno u jedinstven stožer. Sigurnosna služba potpada pod ovlast Državnog Tajnika, a unutar Kabineta. Službu vodi Ravnatelj ( Director General) na razini Stalnog Tajnika britanske civilne službe koji je potpomognut unutarnjom sigurnosnom organizacijom, sekretarijatom, odjeljenjem za pravno savjetovanje i odjeljenjem za informiranje. Zamjenik Ravnatelja je odgovoran za operacije i aktivnosti Službe te za ukupno 4 odjeljenja: međunarodni terorizam, Centar za nacionalnu sigurnost i savjetovanje ( kontrašpijunaža), borba protiv terorizma na domaćem području i području Sjeverne Irske, tehničke operacije i operacije nadzora. Služba je pod kontrolom Združenog Odbora za obavještajnu djelatnost za obavještajne operacije od prioriteta. Surađuje sa SIS, GCHQ, DIS i mnogim drugim tijelima unutar britanske vlade i industrijske baze. Nadgledana je od strane članova Odbora za sigurnost Parlamenta koje izravno imenuje premijer, povjerenik za presretanje komunikacija i povjerenik za obavještajne službe. Sudski nadzor nad službama vrši Sud koji provodi nadzor o upotrebi nadzora i aktivnostima službi. Operacije službe moraju biti razmjerne i u skladu sa zakonodavstvom Velike Britanije, što uključuje Zakon o regulaciji istražnih ovlasti, Zakon o čuvanju podataka i ostale zakone unutar legislative; informacije koje se tiču službe su izuzete od objavljivanja prema stavku 23. Zakona o slobodi informiranja iz 2000.godine. Svi zaposlenici službe potpadaju pod Zakon o službenicima u obavještajnoj službi.
Rane godine osnutka Mi5
Kontraobavještajna sigurnosna služba (Mi5) i Tajna obavještajna služba (SIS ili Mi6) započinju svoje operacije u rujnu 1909. godine kao jedinstvena organizacija naziva Biro Tajne službe, koji se u početku sastojao samo od dva časnika: 50-godišnjeg zapovjednika Kraljevske Mornarice Mansfielda Cumminga, i 14 godina mlađeg kapetana Vojske Vernona Kella. Cumming i Kell su kasnije postali i vodeći ljudi službi SIS-a (poznata još i kao Mi6) i Mi5. Uz dobro poznavanje stranih jezika Kell je ubrzo pokazao i odlične organizacijske sposobnosti. U jeku izbijanja Prvog svjetskog rata imao je samo 16 članova osoblja, što je daleko ispod minimuma bilo koje moderne obavještajne službe za normalno funkcioniranje i kvalitetan rad. Prvi Kellov zadatak je bio uhvatiti se u koštac sa službenim izvještajima odbora iz 1909. godine o 'široko rasprostranjenoj mreži njemačkog špijuniranja', većinom od strane državljana Njemačke u Velikoj Britaniji. Nakon početnih neuspjeha i krivih tragova u otkrivanju njemačke špijunske mreže Kell je otkriva pravu i razgranatu špijunsku mrežu i špijune koji su radili za njemačku Mornaričku obavještajnu službu a koji su predstavljali opasnost britanskoj sigurnosti zbog pomorskog rata na Atlantiku. Winston Churchill, kao Državni Tajnik u periodu 1910-1911, dozvolio je Kellu da izvuče maksimum iz svojih skromnih resursa na dva načina. Prvo, Churchill je uspio uvjeriti šefove da pomognu Kellovu borbu protiv stranog špijunskog djelovanja na području Britanije. Drugo, predstavio je sustav Naloga od strane Domovinskog Ureda, od kojih je svaki pojedinačno potpisan od strane Državnog tajnika a koji je omogućio presretanje sve korespondencije koju je vršio osumnjičeni za špijunažu. Za svako pojedinačno pismo koje je bilo otvoreno potreban je nalog osobno potpisan od strane Državnog Tajnika. Ovi nalozi se koriste i danas, a Državni Tajnik ih i dalje potpisuje. Ove novine su se pokazale kao ključne u vođenju istrage od strane Mi5 prema osumnjičenima.
Na početku Prvog svjetskog rata, uz pomoć policije, Mi5 je uhvatio sve strane agente koji su bili značajni na bilo koji način za njemačku Mornaričku obavještajnu službu. Nijedan agent nije mogao prenijeti nijednu važnu informaciju vezanu za odlazak britanskih Ekspedicijskih Snaga na kontinent. Gustav Steinhauer, šef zadužen za Veliku Britaniju u Mornaričkoj obavještajnoj službi u Njemačkoj, kasnije priznaje da je Kaiser (Car) bio izvan sebe kada je čuo za propust. Njemački arhivi otkrivaju da je barem 120 njemačkih agenata poslano u Britaniju tijekom Prvog svjetskog rata. Mi5 je uspio uhvatiti 65, a za preostale agente ne postoje čvrsti dokazi da je itko od preostalih agenata uspio poslati bilo kakvu značaju informaciju njemačkoj obavještajnoj službi. Izvještaj nakon rata zaključuje da 'koliko god paradoksalno zvučalo, učinkovitost djelatnosti kontrašpijunaže ne mjeri se isključivo brojem uhvaćenih neprijateljskih špijuna' (primjerice, dok su 1915. godine Britanci uhvatili rekordan broj špijuna, 1918. nisu uhvatili nijednoga). Dobar 'zaštitni' rad (najbolje razvijen tijekom Prvog svjetskog rata nego ikada prije) te smaknuća nekih uhvaćenih špijuna otežala su Nijemcima ili da nekoga unovače za špijuniranje unutar Britanije ili da izvedu učinkovite sabotaže i diverzije kao one u SAD-u. Kako se opasnost od njemačkog špijunirana smanjila, Mi5 je tijekom druge polovice rata počeo posvećivati sve više pažnje na kontra subverzije; kao i Vlada krivo su smatrali da Nijemci i komunisti vrše subverzije na industrijske kapacitete Britanije. Tijekom rata broj službenika Mi5 se povećao do 844 osobe zaposlene u toj službi.
Mi5 između dvaju ratova
Odmah nakon Prvog svjetskog rata došlo je do drastičnog smanjenja ljudstva unutar Mi5, sve u cilju smanjenja troškova nakon rata- čak je i sama opstojnost Službe došla u pitanje. Ipak, početkom 1930-ih Služba dobiva na važnosti u suzbijanju komunističkih i fašističkih diverzija unutar Velike Britanije te je odigrala veliku ulogu u suzbijanju sovjetske špijunaže i u prikupljanju informacija o nacističkoj Njemačkoj.
Šest godina nakon pobjede u Prvog svjetskom ratu Vernon Kell se morao boriti za opstanak Mi5. Osim već spomenutih smanjenja troškova i otpuštanja ljudi Mi5 je bio ugrožen od strane Posebnog odjela Metropolitan Policea i Tajne službe za obavještavanje (SIS). Čelnik Posebnog odjela MP, Sir Basil Thompson, uspijeva 1919. godine uvjeriti koalicijsku vladu Lloyd Georgea da ga postavi na čelo novoosnovanog Direktorata za obavještavanje čija je zadaća bila borba protiv neprijateljske subverzije. Ipak, Thomspon se pokazao nedorastao zadatku te biva maknut s te pozicije 1921. godine od strane samoga premijera.
Scotland Yard zadržava svoju vodeću ulogu u djelatnosti kontrasubverzije (izuzev oružanih snaga) naredno desetljeće. Admiral Sir Hugh Quex Sinclair, koji postaje šef SIS-a nakon Cummingove smrti 1923. godine, pokušava (neuspješno) preuzeti Mi5 na temelju tvrdnji da je Mi5 'nesposobna podvući granicu između špijunaže i kontra špijunaže'. Do 1925. godine Mi5 je sveden na svega 35 članova iako je osigurao svoj opstanak kao tajna služba za nadzor. Kell je ustvrdio Whitehallovu Odboru za obavještajnu djelatnost da zbog manjka sredstava nema agenata u pravom smislu riječi već samo doušnike iako bi mogao zaposliti agente s posebno određenom svrhom. Mi5 se naglo vraća na scenu obavještajne zajednice nakon provedenog nadzora koji je otkrio prodor sovjetskih špijuna u Posebno odjeljenje. Premda nije bilo nikakvih progona dva časnika su otpuštena iz Scotland Yarda nakon odluke Disciplinskog odbora 1929. godine. Kao dio reorganizacije obavještajne zajednice 1931. godine Mi5 dobiva punu odgovornost za djelatnost suzbijanja kontra subverziji . Broj osoblja Tajne službe se povećao tek neznatno- čak i na početku 1939. godine, kada se vidjelo kuda vode događaji koji su se nizali; služba je imala tek 36 članova, potpomognuti s drugim osobljem. Najveći uspjeh Mi5 prije početka Drugog svjetskog rata je bio prodor u veleposlanstvo nacističke Njemačke u Londonu. Najvažniji izvor Mi5 je bio diplomat Wolfgang zu Putlitz, koji je bio protiv nacističkog režima; njegove poruke su bile da politika Velike Britanije i popuštanje Hitleru povećavaju izglede za rat, a ne suprotno. Putlitz je osobito bio očajan u rujnu 1938. godine, kada je premijer N. Chamberlain predao Sudete Hitlerovoj Njemačkoj, tvrdeći da ovo znači 'mir za naše doba'. Kako bi uvjerio Chamberlaina da razmisli ponovno o toj odluci, Kell donosi osobnu odluku da priopći Chamberlainu da ga Hitler privatno oslovljava sa 'seronja'. Maxwell Knight, vodeći teklič-agent u Mi5, je također imao uspjeha u prodiranje fašističkih organizacija unutar Velike Britanije. Potpuni uspjeh Mi5 je izostao zbog nevoljkosti prijeratnog Državnog tajnika da potpiše nalog za presretanje komunikacija Sir Oswalda Mosleya, vođe britanskih fašista, uz opravdanje da je on samo 'obični patriot koji ne predstavlja opasnost nacionalnoj sigurnosti' unatoč činjenici da se oženio s drugom ženom u Goebbelsovoj radnoj sobi, čemu je prisustvovao i Hitler.
Sovjetska prijetnja
Za razliku od domaćih fašista po pitanju sovjetskih komunista i špijuna Mi5 nije imao problema s pribavljanjem naloga. Jedan od agenata Mi5, Olga Grey, uspjela je postati tajnica Harrya Pollitta, glavnog tajnika Komunističke stranke u Velikoj Britaniji. Gray je uspjela otkriti sovjetski špijunski prsten koji je djelovao u krugu Woolwich Arsenal, a kojeg je vodio Percy Glanding, dužnosnik Komunističke Partije. U suton Glandingove osude šef Mi5 Kell je podcijenio prijetnju sovjetske špijunaže; brzo je objavio, zajedno s članovima prijeratne francuske obavještajne službe, Deuxieme Bureau 1939. godine, da sovjetsko špijuniranje u Engleskoj više ne postoji u smislu obavještajne i političke subverzije. Ipak, prve godine Drugog svjetskog rata su pokazale da je Kell, dotada kao najduži šef obavještajne službe u britanskoj povijesti, bio u krivu. Mi5 nije bio svjestan da su sredinom 30-ih sovjetski obavještajci započeli s novom strategijom vrbovanja i obučavanja agenata zasnovanoj na mladim simpatizerima komunizma ili komunistima s vodećih učilišta i sveučilišta, a kojima je rečeno da prekinu sve veze s drugim komunistima te upotrijebe svoj talent i obrazovanje za prodor u sam vrh moći politike. Najuspješniji među njima su bili 'petorka s Cambridgea'- Kim Philby, Guy Burgess, Donald Maclean, Anthony Blunt i John Cairncross, možda i najuspješnija skupina stranih agenata koje je unovačila i obučila sovjetska obavještajna služba. Skromni resursi Mi5 doveli su do toga da su mogli unovačiti manje mladih britanskih sveučilištaraca nego Sovjeti- budućnost sovjetske špijunaže je pri izbijanju rata bila svjetla i vedra.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
