Rat u Ukrajini je rat kakvog nismo vidjeli još od američke invazije na Irak. U prvih desetak dana na strani ukrajinskih branitelja i ruskih napadača žrtve se vjerojatno broje u tisućama iako, razumljivo, svaka strana nastoji broj tuđih žrtava povećati, a svoj prikriti i umanjiti. Tu su pak i stotine civila koji su već poginuli, a broj izbjeglica je ogroman - procjenjuje se kako je od sad oko 1.5 milijuna ljudi napustilo Ukrajinu (od toga oko milijun je ušlo u Poljsku).
U tom smislu ovaj rat nije puno drugačiji od nekih drugih ratova gdje je agresor velika sila, a napadnuta zemlja vojno slabija - iako se valja spomenuti da je Ukrajina po omjeru snage spremnija na obranu protiv Rusije no što je to bio Saddamov Irak po pitanju odbacivanja američke invazije 2003. godine.
No, ovo je prvi rat ovakve magnitude gdje su akteri obrnuti i to dovodi do nekih vrlo specifičnih pojedinosti. Ovo je prvi put od Hladnog rata da je Rusija u ulozi agresora, u ulozi koja je do sad bila gotovo potpuno rezervirana samo za SAD. Samim time, kao što se moglo i očekivati, medijski narativ djeluje po jednoj sasvim drugačijoj osnovi, odnosno inverznoj.
Civili u američkoj agresiji na Irak jednostavno nisu imali glasa. Njihova uloga je efektno eliminirana u onom trenutku kad su poslužili da se američkoj javnosti proda taj rat. Nakon početka invazije mogli smo samo gledati kako gore Bagdad, Basra i drugi gradovi, a na tako velikoj udaljenosti patnja i tragedija civila postaje, u neku ruku, apstraktna. Znamo da ljudi ginu pod tim bombama, ali dok direktno ne vidimo mrtva tijela te misli se potiskuju. Možda nije baš lijepo za komparirati, ali psihološki gledano na takva potiskivanja smo navikli u svojoj svakodnevnici, recimo svaki put kad jedemo meso, ni ne prođe nam kroz glavu koliko je ta životinja patila kada je ubijena.
U slučaju Ukrajine pak rat je bliži no ikad, direktan. Na trenutke se osjećamo kao da smo tamo, a samim time je i osjećaj jeze još i veći.
Postoji samo jedan pravovaljani argument za prikazivanje ratnih stradavanja, a to je da bi se širokoj javnosti pojasnilo koliko je rat izopačeno i anti-ljudsko stanje. No, kao što i u filmu možete atmosferu posve izmijeniti odabirom pozadinske glazbe tako i ovdje ljudsku patnju se može kanalizirati kroz put empatije ili kroz put mržnje. Ne treba posebno ni naglašavati koji putevi se trenutačno preferiraju...
Uz toliku izloženost scenama nasilja i u mirnodopskim trenucima - naročito ako konzumiramo modernu "TV zabavu" - ne čudi da su mnogi zakržljali s empatijom, ali mržnje zato ima u izobilju.
Nije tajna da je rusofobija bila fenomen koji se širio već godinama, a u ovim trenucima će eskalirati. I mnogi će reći da su rusko vodstvo, Vladimir Putin, krivi za rusofobiju koja se sad širi. To je apsolutno zlokoban argument i može ga dati samo osoba koja ne poznaje rusku stvarnost.
U ovim trenucima na tisuće ruskih građana, naročito mladih ljudi, bivaju privedeni zbog sudjelovanja u anti-ratnim prosvjedima. I nisu to ona privođenja kakva aktivisti na Zapadu koriste kao vatreno krštenje. Ovi ljudi izlaze na ulice unatoč činjenici da im se prijeti kako će im taj dosje permanentno zagorčati život (vjerojatno i hoće). Brzina kojom Rusija ponire u zatvoreni režim ujedno znači da je sad možda već samo pitanje dana kada će se na te prosvjednike otvarati vatra i mogli bismo svjedočiti strašnim scenama masakra nad prosvjednicima kao u Iranu, Saudijskoj Arabiji...
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
