Kada se spomene Boris Jeljcin, prve asocijacije velike većine svjetske javnosti su slaba Rusija i pijani klaun u ulozi njezinog predsjednika.
Rusija je bila slaba 90-tih godina nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a, čega je Jeljcin bio i te kako svjestan. No, Vladimir Putin upravo njemu ima zahvaliti što danas može igrati sa pozicije lidera svjetske sile i aktualni ruski predsjednik izgleda da to zna i cijeni.
Mnogi se s time vjerojatno ne bi složili, no poredamo li nekoliko važnih činjenica, vidjet ćemo da je Jeljcin nepogrešivo vukao ključne strateške poteze i da se njegovo javno ludiranje može gledati i kao igrokaz lukavstva pomoću kojega je spašavao Rusiju od trajne propasti u trenutku kad je ona doista bila na koljenima.
Ako bismo danas, 15 godina poslije Jeljcinovog predsjednikovanja i osam godina nakon smrti vratili film u 1991. nije teško zaključiti koji su morali biti prioriteti za svakog odgovornog državnika: Ne uvući Rusiju u konfrontacije sa Zapadom i zaštititi od Zapada otuđivanje njezinih prirodnih resursa.
No krenimo redom.
U lipnju 1991. godine, Jeljcin je postao predsjednikom Rusije, a Mihail Gorbačov, koji ga je nekoliko godina prije doveo na mjesto prvog čovjeka moskovskog ogranka partije, još je bio predsjednik SSSR.
Gorbačovljev potpredsjednik i visoki partijski dužnosnik u SSSR-u Genadij Janajev, šef KGB-a Vladimir Krjučkov, te ministri obrane i unutarnjih poslova – maršal Dmitrij Jazov i Boris Pugo udružili su snage u kolovozu 1991. i organizirali puč u pokušaju sprječavanja raspada SSSR-a.
Nezaboravna je scena kada se u trenucima kulminacije krize Jeljcin penje na oklopno vojno vozilo ispred Bijelog doma odakle poziva armiju i narod da ga podrže protiv pučista.
Poslušali su ga, što mu je ubrzo donijelo političku prevagu u odnosu na Gorbačova, a onda je istog mjeseca dekretom zabranio rad Komunističke partije Sovjetskog Saveza, što se tada graničilo sa nezamislivim.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
