Tijekom protekle godine u Izraelu se razvila živa rasprava o tome da li je država na pragu treće Intifade. Veliki argumenti za i protiv postavljeni su u javnost, a rasprava se intenzivira kad god izbije nasilje, te jenjava čim se stvari vrate u relativnu normalnu. Ali treća Intifada je možda već i počela, jer se ne mogu tumačiti jasni znaci. Prva Intifada započela je s kamenjem i noževima, druga s bombašima samoubojicama, a treća bi mogla nastati zbog spora oko Kupole na stijeni (Al Aksa).
Jasno je da se nešto događa u Jeruzalemu, da se dvije zajednice nalaze suočene s gnjevom, a rast napetosti ne mogu zaustaviti ni palestinski predsjednik Mahmud Abas, ni Izrael, niti Hamas, koji je inače poznat po podizanju tenzija. Izraelci nisu zabrinuti povećanim brojem bacanja kamenja ili Molotovljevih koktela, ali je vlast i te kako zabrinuta zbog incidenata na Brdu Hrama, jednim od potencijalno najkrhkijih mjesta za mir na Bliskom istoku, ako ne u cijelom svijetu.
U nedjeljno prijepodne izraelska je policija upala na Brdo Hrama u odgovoru na obavještajne podatke da skupina mladih Palestinaca kuje urotu za napad na Židove koji su posjetili ovo sveto mjesto triju religija. Noć prije, sigurnosne snage su pronašle malu bombu koja je krijumčarena na Brdo Hrama i uhitile nekoliko mladih Palestinaca pod sumnjom da su se urotili za počinjavanje nasilja. Ova uhićenja vodila su sukobu na Brdu Hrama između Palestinaca koji su izašli iz džamije Al-Aksa i izraelske policije koji su se našli pod paljbom kamenja i zapaljenih predmeta. Na kraju džamija je zatvorena, a stotine židovskih posjetitelja mogli su obići Brdo Hrama.
Priča o incidentu brzo se proširila Jeruzalemom. Poznati poziv na spašavanje Al Akse čuo se diljem starog središta grada i u palestinskim četvrtima u Istočnom Jeruzalemu. Uske ulice postale su bučne i nasilne tijekom Roš Hašane, židovske Nove godine, a Palestinci su napadali rabine i njihove učenike na putu prema Zapadnom zidu. Više od 60 osoba je ozlijeđeno u dva dana. Prosvjedi su se proširili u gotovo sve četvrti Istočnog Jeruzalema, uključujući Isaviju, Silvan, izbjeglički kamp Šuafat, Kalandiju i Ras al-Amud. Istočni Jeruzalem je postao bure baruta.
Glavni razlog tome jest da obje strane gube nadu. Prva Intifada je uzrokovana padom vlade premijera Yitzhaka Shamira 1992. Reakcija na nasilje su bili dogovori iz Osla pod premijerom Yitzhakom Rabinom. On je shvatio koliko je opasan status quo po Izrael i odlučio je nešto poduzeti.
Druga Intifada je prisilila Izrael da započne Operaciju odlučan štit i sagradi zid. Najzad, premijer Ariel Sharon je odvojio Pojas Gaze i evakuirao četiri naseobine u sjevernoj Samariji kao znak dobre volje prema Palestincima, da bi potom pogazio sve svoje riječi i nastavio udarati vojnom snagom na palestinsku samoupravu. Napori koje su s izraelske strane nastojali ostvariti Ehud Olmert, Tzipi Livni, John Kerry i Martin Indyk zapravo su bili beznadni.
Trenutačno nema diplomatskog procesa, a šanse da se stvori jedan u bliskoj budućnosti su tanke. Istina je da je premijer Benjamin Netanyahu najavio u Londonu i u Italiji da je spreman obnoviti izravne razgovore s Abasom odmah, ali ne postoji niti jedan političar u Europi koji smatra da je izraelski premijer iskren. Zabrinut da bi Europa mogla započeti anti-izraelski bojkot i uvesti sankcije Jeruzalemu, Netanyahu nastoji prikazati sebe kao osobu sklonu razgovoru. Čak sve što je ostvario u diplomatskom smislu prije toga, Netanyahu može zahvaliti naivnosti svjetske politike koja nije prozrela njegovu kameleonsku sposobnost pretvaranja i laganja. Njegovo pravo lice je pokazano odbijanjem rješenja dvije države i očajničkim nastojanjem da se ne završe razgovori s Iranom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
