Tursko-ruski odnosi se čine sve lošijima. Pokazatelji toga vidljivi su ove godine na protokolarnoj razini. Ruski predsjednik Vladimir Putin dao je jaku podršku vjerovanju da je masakr nad Armencima tijekom Prvog svjetskog rata bio genocid (koji turski dužnosnici opovrgavaju) i učestvovao je na komemoraciji stogodišnjice tog događaja u Erevanu. Službena Ankara je reagirala ljutito, nabrajajući ruske zločine u Ukrajini, na Kavkazu i Srednjoj Aziji. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan odbio je sudjelovati na paradi Dana pobjede u Moskvi kojom se proslavila 70.godišnjica pobjede nad nacističkom Njemačkom. Na nedavnom NATO summitu Turska se ponovno djelomice približila svojim zapadnim kritičarima i poslala poruku da ne odobrava rusku politiku prema Ukrajini, ali i šire.
Takav stav se može odraziti i na tzv. Turski tok, plinovod koji bi trebao povezati dvije zemlje i dovesti goleme količine ruskog plina. Memorandum razumijevanja između Moskve i Ankare postignut je u prosincu 2014., a projekt bi najviše pogodovao i balkanskim državama, posebice nakon što je Putin otkazao Južni tok. Plinovod bi vodio od ruskih crnomorskih obala, preko Crnog mora do europskog dijela Turske, te preko sjeverne Grčke u Makedoniju, Srbiju i Mađarsku. Inicijalni dogovor s Rusijom bio je iznenađenje ali i razočarenje za Zapad, jer je došao tek nekoliko mjeseci nakon aneksije Krima. Turska vlada od tada upozorava da se ne radi o punom dogovoru, već o razumijevanju koje se treba finalizirati. Od tada do danas je održano nekoliko razgovora o plinovodu, ali se do značajnijih vijesti nije došlo.
Upravo suprotno, zaredala su se povijesna prepucavanja oko Armenaca, a Turska je ojačala svoj stav prema ruskim interesima u Ukrajini i približila se svojim NATO saveznicima. NATO promišlja o zaustavljanju ruske 'prijetnje' u Euroaziji i na Crnom moru, pa bi turski dogovor s Moskvom bio dobrodošao onim zapadnim državama koje propituju tursko članstvo u ovom vojno-političkom savezu. Američki veleposlanik u Turskoj John Bass otvoreno je izjavio u Ankari početkom svibnja da SAD i dalje vjeruju da je važno da se održi ekonomski pritisak na rusku vladu kako bi se u Moskvi donijele 'prave' odluke vezane za Ukrajinu. Bass je pri tome spomenuo da mu je jasno kako će odluka Ruske federacije zahtijevati određene ekonomske žrtve svih saveznika, uključujući Tursku. Jasan znak Washingtona Ankari je time dan.
Ali, Bass je još detaljnije govorio o energiji. Prema njegovim riječima, Washington smatra da je pružanje energetskih resursa, distribucija energije, a posebno nafte i plina, nepošteno koristiti kao manipulativna sredstva kojima bi se povećao politički pritisak na pojedine zemlje. Američki pristup Južnom toku, kao i pristup bilo kojem drugom plinovodu koje bi Gazprom gradio, gledati će se kroz prizmu prethodno spomenutog načela. Amerikanci ne žele da se grade plinovodi i naftovodi koji bi europske zemlje vezao uz jednog dobavljača.
Onkraj takvih razgovora, Turska se uključila i u energetski dijalog i stratešku energetsku suradnju s EU, što je novi političko-birokratski mehanizam za jačanje suradnje i partnerstva. Europska unija želi što manje ovisiti o ruskom plinu i pokušava naći put kako bi Turska mogla biti tranzitna zemlja, za što će Bruxelles biti spreman zaustaviti blokadu na energetskom poglavlju pristupnih pregovora Turske i EU.
U tu svrhu zanimljiv je projekt TANAP, u kojemu sudjeluju Turska, Gruzija, Azerbajdžan i British Petroleum. U deset milijardi dolara vrijednom plinovodu azerbajdžanski plin bi se kroz Tursku dovodio u Grčku i Italiju, te bi služio kao glavna poveznica kaspijskog i europskog tržišta. U taj projekt bi se također mogao uključiti i plinski gigant Iran.
Turski ministar energije Taner Yildiz spomenuo je da bi se plinovod dodatno privatizirao. Naime, sada je vlasništvo nad plinovodom podijeljeno na azerbajdžansku državnu tvrtku Socar (58 posto), tursku kompaniju Botas (30 posto) i British Petroleum (12 posto).
Ovakav primamljiv posao mogao bi srušiti moskovsku ideju da se ruski plin uvede u Europu preko Turske i Grčke. Taj Putinov 'dar' Ankari trebao se ostvariti nakon što je Europska komisija protestirala zbog Južog toka koji je trebao ući u Bugarskoj, a koji bi prema percepcijama Bruxellesa, EU doveo u situaciju ovisnosti o Rusiji.
No, da li je doista sve gotovo oko Turskog toka? Moskva pokušava na sva zvona dokazati da Turska nije ohladila svoju energetsku suradnju s Moskvom, dok Ankara također pokazuje da će nastaviti svoju energetsku suradnju s Rusijom. Prema šturim podacima iz Gazproma, Turski tok se najavljuje za početak rada u prosincu 2016., dok turska agencija Anadolu daje više tehničkih podataka. Prema razgovorima dviju strana, 1100 kilometara dugački plinovod doveo bi 63 milijardi kubičnih metara plina godišnje kroz četiri paralelne linije. Oko 47 milijardi kubičnih metara plina došlo bi na grčko-tursku granicu, dok bi 16 milijardi kubika ostalo za tursku upotrebu. Prema turskim izvorima, Gazprom je započeo gradnju samo za tih 16 kubika koji će se raspodijeliti unutar same Turske, dok ostale tri linije bi trebale biti sagrađene kasnije, no ne zna se točni datum gradnje.
SAD pokušavaju stoga svoj pritisak usmjeriti prema oblikovanju grčke ekonomske i geopolitičke orijentacije i zaustavljanju suradnje grčke ljevičarske vlade s Rusijom. Američki diplomati žustri su u nagovaranju grčkih službenika da prihvate projekt TANAP umjesto Turskog toka. Amerikanci obećavaju da će početi s lobiranjem većeg ulaganja u grčko gospodarstvo ako se Atena odupre Gazpromovim željama. I dok su zemlje Europske unije nesklone da opet pruže ruku pomoći Grcima, Amerikanci u Grčkoj vide geopolitički važnu točku NATO-a, na južnom kraju Balkana i kao važan prozor za energetsku nabavu iz Srednje Azije.
I ruski predsjednik čini pritisak na Atenu. U telefonskom razgovoru s grčkim premijerm Alexisom Tsiprasom, Putin je objasnio Gazpromov projekt, a Tsiprasov ured je potvrdio da je Grčka spremna sudjelovati u izgradnji grčkog plinovoda kako bi se prenio ruski plin preko grčko-turske granice u Europu. Grčki ministar vanjskih poslova Nikos Kotzias spomenuo je da bi takav plinovod donio milijarde dolara Grčkoj. Takav novac je Grčkoj iznimno potreban, jer državni fondovi se prazne, nema nikakvih novih ulaganja, a u idućim mjesecima bi trebala platiti oko 750 milijuna eura Međunarodnom monetarnom fondu, te pozamašan dug prema eurozoni.
Koje su realne alternative uvoza plina u Europu? Europska komisija ne želi uvoziti plin iz Rusije, te se usmjerava prema području Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. U tome želi ojačati suradnju s Azerbajdžanom, Kazahstanom i Turkmenistanom te stvoriti južni plinski koridor preko Turske, Grčke i Italije. Uvoz iz Irana također se pokazuje kao djelotvorno rješenje, jer se radi o zemlji s drugim najvećim količinama prirodnog plina i izgrađenoj plinovodnoj infrastrukturi. Međutim, međunarodne su sankcije još uvijek prisutne i pitanje je da li će se i nakon ukidanja sankcija omogućiti slobodan protok plina. Irak, koji također ima velike naftne i plinske rezerve, i gdje već rade međunarodne kompanije, je politički krajnje nestabilan i moguće je samo gledati resurse u Kurdistanu. Ovaj dio Iraka je povezan dobro s Turskom i može omogućiti tranzit u Europu, ali je teško očekivati da će Bruxelles pristati na razgovor s Erbilom, koji je posvađan sa središnjom vladom u Bagdadu s kojim ima obvezu dijeljenja dobiti.
Tradicionalna dobavljačka tržišta Sjeverne Afrike također imaju svoje probleme. U prošlosti, najveći dobavljač plina nakon Rusije bio je Alžir, ali njegovi potencijali su značajno opali uslijed manjka financiranja novih projekata. Također se plin uvozio iz Egipta, no taj izvoz je opao uslijed jačanja domaće potražnje i političke nesigurnosti. Libija ima potencijal izvoza do 15 milijardi kubičnih metara plina godišnje, ali nema izvoznu infrastrukturu, kao ni državnu kontrolu nad čitavim teritorijem.
Stoga je Bruxellesu najprije u interesu da uspostavi dobru vezu sa srednjoazijskim i kavkaskim zemljama. Turkmenistan jest u igri, ali je ova zemlja svoje bogate plinske rezerve usmjerila prema prodaji u Kini. Stoga se Azerbajdžan pokazao kao najbolja opcija za Europu bez ruskog plina. Plinovod bi s azerskih polja u Kaspijskom moru prolazio kroz Gruziju u Tursku i preko sjeverne Grčke u Albaniju, te konačno preko Otrantskih vrata u Italiju. Tim putem bi se prenijelo 18 do 19 milijardi kubičnih metara plina svake godine do 2020., od čega bi šest milijardi kubika ostalo u Turskoj, a deset milijardi kubika u Grčkoj.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
