Promjena geopolitičke moći u posljednjih dvadesetak godina u svijetu nigdje nije tako uočljiva kao na prostorima Azije, a osobito Indo-Pacifika. Azijski kontinent a pogotovo države koja gravitiraju Indijskom i Tihom oceanu obdarene su obilatim prirodnim resursima i geostrateškim položajem, a uz to postaju sve ekonomski bogatije, vojno moćnije i političke utjecajnije. Azijske sile su napravile epohalnu promjenu u globalnom balansu snaga jer zahvaljujući uzdizanju Kine, Indije ali i Indonezije, Japana i Južne Koreje, pet stoljeća dominacije zapadnih sila u svjetskom gospodarstvu i politici primiče se kraju.
Prema predviđanjima stručnjaka, azijske države čeka impresivna budućnost. Npr. kupovna moć azijskih ekonomija bi se trebala povećati osam puta do 2030. u usporedbi s utrostručenjem kupovne moći u zemljama OECD-a. Ako se sadašnji trendovi nastave, Indija će imati najveći broj stanovništva na svijetu, a Kina će imati najveće svjetsko gospodarstvo do 2030. doprinoseći udjelu globalnog BDP-a od čak 20% (što će biti viši udjel od američkog). Dvije od tri najveće svjetske ekonomije bit će azijske: kineska i indijska. Istovremeno, zapadne liberalne demokracije doživjet će relativno opadanje ekonomske moći. Države članice G7 još uvijek čine pola udjela u svjetskog trgovini ali sve veći dio te trgovinske razmjene odnosi se na trgovanje s Kinom i drugim azijskim gospodarstvima u nastajanju. Prema ekonomistima, gospodarski rast koji se odvija u istočnoj i jugoistočnoj Aziji jedan je od najvećih izazova za suvremenu trgovinu.
U novoj konstelaciji odnosa snaga, izazovi koji se odnose na oceane kao globalno dobro bit će najizraženiji. Zbog promjene odnosa snaga, oceani će imati vrlo važnu stratešku vrijednost. Poznati novinar Robert Kaplan je napisao: "Počevši u posljednjoj fazi Hladnog rata, demografska, ekonomska i vojna osovina planeta Zemlje se u znatnoj mjeri premjestila na suprotni kraj Euroazije, gdje su prostori između glavnih čvorova stanovništva većinski pomorski." Nova dobrostojeća društva u Aziji će zahtijevati povećane razine potrošačkih dobara i vodit će životne stilove ovisne o energiji. Očekuje se da će se urbanizacija dogoditi u razmjerima koji nikad nisu zabilježeni u zemljama u regiji i to će zahtijevati širok spektar materijala za izgradnju novih urbanih područja, osobito u Kini. Povećana potražnja za hranom, energijom, potrošačkim dobrima i sirovinskim materijalima kako bi se izgradila potrebna društvena infrastruktura, rezultirat će rastućom potražnjom za komercijalnim otpremništvom, uključujući rast broja velikih kontejnerskih brodova koji se kreću azijskim tranzitnim morskim rutama. Vrlo vjerojatno bi se trebala intenzivirati i međuregionalna trgovina koja sada čini 53% ukupne azijske trgovine što će moguće voditi ka višoj razini političke i ekonomske integracije ali sigurno će se postojeće pomorske rute dodatno napregnuti. No puno više briga izaziva nešto drugo. Pošto će države i njihova društva postati bogatija i tražit će nove resurse, doći će do rasta nacionalnih ambicija koje su već porasle posljednjih godina. Dugoročni animoziteti i rivalstva mogli bi opasno produbiti sukobe interesa među društvima koja žive sve bolje i samopouzdanije.
Političko-strateški interesi su usko vezani s geografijom. Najistaknutija geostrateška osobina Azije je prevlast mora/oceana i njihova grandiozna veličina. Za razliku od Europe koja je bila u fokusu sukoba interesa velikih sila u 19. i 20. stoljeću, geografija nameće drukčiji oblik izazova u južnoj i istočnoj Aziji koje su okružene tisućama milja morskih puteva. Još je zanimljivije što je glavni strateški igrač u regiji, SAD, sa suprotne strane Pacifika, udaljen više od 9500 km od azijskog kopna. Jednako je važan lanac otoka i otočića koji su rasprostranjeni od ruskih Kurilskih otoka do južnog vrha Novog Zelanda, koji svojim oblikom čine barijeru za upade iz zapadnog Pacifika ali i nude sredstva za kontrolu (ili barem učinkoviti nadzor) pristupa oceanu. Kao posljedica toga za razliku od Europe, s izuzetkom kinesko-ruske i kinesko-indijske granice, kopnene granice u Aziji nisu česte niti toliko bitne. U Indo-pacifičkom prostoru prevladava maritimno strateško okruženje.
Uspon Azije je velikim dijelom aktualan zbog izvanrednog uzdizanja Kine koja bi mogla biti ravna SAD-a po političkoj i ekonomskoj moći ali i hegemon u Aziji. Političko-gospodarski globalni interesi od Pekinga su stvorili oslonac promjene u regiji. Zahvaljujući sve asertivnijom politikama koje se zasnivaju na sve jačim vojnim kapacitetima, nova Kina je uznemirila cijelu regiju, a tenzije su dodatno rasplamsane jer Kinezi nisu pokazali posebnu transparentnost oko svojih planova. Mnoge države u periferiji Kine, poput Rusije, Indije, Japana, pokazale su zabrinutost zbog brzo rastućeg kineskog širenja moći. Malo je država u povijesti u tako kratkom vremenskom roku od par desetljeća postignulo drastičnu transformaciju kao Kina. Te nesigurnosti u Aziji su povećane zbog opadanja američke moći pa su države poput Japana, Tajvana i Vijetnama zabrinute može li SAD očuvati status quo.
Rusija zna da u Indo-pacifičkoj mora igrati veću ulogu ili je čeka marginalizacija. Rusi po svaku cijenu žele izgraditi što bolje odnose sa što većim brojem državama kako ih Kinezi i Amerikanci ne bi potpuno istisnuli. Dugotrajni spor s Japanom oko Kurilskog otočja i sukob sa Zapadom oko Ukrajine i Sirije, smanjili su poželjnost suradnje nekih azijskih investitora i vlada s Rusijom. Osim diplomatskog umijeća i bogatih prirodnih resursa, Rusija ima ograničena sredstva s kojima može utjecati na događanja u Aziji. Vojni i pomorski ruski kapaciteti danas su znatno smanjeni u odnosu na sovjetska vremena kao i gospodarska moć jer je Rusija danas znatno geografski reducirana i ne posjeduje resursima bogata područja Ukrajine i srednjoazijskih republika. Jače vojno i pomorsko angažiranje na prostorima Azije i obližnjih oceana zahtijevalo bi dodatne napore i odricanja ruskog naroda, a upitno je da je Kremlj na to spreman. Rusi u Aziji nastoje kroz tzv. Putinov zaokret prema Aziji imati dobre odnose sa svima i naći alternativna tržišta nakon što su im 2014. nametnute zapadne sankcije. Rusi osim toga nastoje zaštititi svoja sibirska i dalekoistočna područja od demografskog pritiska s druge strane kineske granice.
Zapadno od istočnoazijskog arhipelaga leže široka prostranstva Indijskog oceana i tamo su porasle kineske ambicije kako je porasla kineska geopolitička moć. Pomorska razmatranja postaju sve važnija za strateški pogled Indije. Iako je u prošlosti New Delhi bio tradicionalno orijentiran prema kopnu u novije vrijeme je vidljiv strateški zaokret prema oceanima i morima. To je sasvim normalno budući da je Indijski ocean postao glavni pomorski put koji povezuje Europu i Daleki istok. U novije vrijeme stručnjaci poput David Brewstera ukazuju na to da indijska vanjska politika u središte postavlja svoju mornaricu koja promiče indijsku moć u nikad širim međunarodnim okvirima. Indijci se često nastoje vanjskopolitički nametnuti kroz antipiratske operacije u Indijskom oceanu.
Za Indiju uspon Kine utječe na strateško razmišljanje jer Peking nastavlja širiti svoj utjecaj u Indijskom oceanu, regiji koju New Delhi smatra svojim dvorištem. Indija namjerno nastoji izbjeći politiku sukobljavanja iako Kinezi asertivno grade lučka postrojenja u Pakistanu, Šri Lanci i Bangladešu. Indijci su uložili vrijeme i resurse u izgradnju vrlo dobrih odnosa sa zemljama u regiji kao što su Vijetnam, Japan i Južna Koreja a u novije vrijeme i SAD. Indija tradicionalno ima odlične odnose s Rusijom. Bez medijske buke Indija je povećala pomorsku nazočnost na Nikobarskim otocima koji se nalaze na ulazu u Malajski tjesnac gdje prolazi većina kineskog naftnog uvoza.
Indijski angažman predstavlja nastojanje da se bolje integrira pomorski orijentirane južna i istočna Azija koje obje čine područja Indo-pacifika. Većina kontejnerskog transporta nafte i plina prolazi tim strateškim područjem pa tko se nametne u Malajskom tjesnacu i pogotovo u Južnom kineskom moru ima stratešku prednost. Južno kinesko more je priča za sebe i po svemu sudeći ključno je more u cijeloj regiji. Stoga ne čudi da na tamošnje otoke, otočiće, grebene i hridi imaju pretenzije Kina, Tajvan, Vijetnam, Indonezija, Malezija i druge zemlje, a tu je nazočna i Amerika koja štiti svoje saveznike. Južno kinesko more je postalo prvoklasno političko žarište u posljednjih pet-deset godina a situacija se nikako ne smiruje.
Resursi, trgovinske rute i strateška važnost odlikuju azijske morske vode. Države projiciraju snagu kroz strategije prisile, odvraćanja i trgovine na ogromnim morskim područjima. Dominantno pomorska Indo-pacifička regija definira obrambene politike i diplomaciju većine azijskih država, ali i SAD-a koji ima važan interes da zadrži položaj sile broj jedan u regiji. Kina i Indija nastoje proširiti svoje pomorske baze u regiji, Amerika se angažira brojnim preletima ratnog zrakoplovstva i navigacijom ratnih brodova, a čak je i ruska mornarica održala vojne vježbe s kineskom u Južnom kineskom moru. Političke tenzije dovode do rasta mornarica i većih izdataka za vojsku u regiji pa je tako Indo-pacifička regija 2012. premašila Europu po količini kupovine oružja. U budućnosti će se trendovi jačanja vojnih i pomorskih snaga nastaviti, a tu će se i određivati geopolitička sudbina svijeta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
