Područje Perzijskog zaljeva jedno je od najvažnijih za svjetsku politiku, jer se radi o središtu energetskih resursa. Iran, Saudijska Arabija i druge manje kraljevine igraju važnu ulogu u svijetu, pa je svjetska jenjavajuća supersila SAD od kraja Drugog svjetskog rata iznimno zainteresirana za zaljev. To je vidljvo i stoga što je stacionirala svoju Petu flotu u Perzijskom zaljevu. Šezdesetih godina arapski svijet je počeo nazivati zaljev 'arapskim', a iranska strana smatra da se time ugrožava dio njegovog povijesnog i kulturnog identiteta, te baštine čovječanstva. Dvadesetogodišnje razdoblje odnosa Irana i zaljevskih zemalja od Islamske revolucije 1979. i 1998. najbolje se može opisati kao turbulentno i nestabilno, jer je uključivalo velike promjene u iranskoj politici, Iransko-irački rat (1980.-1988.), Zaljevski rat (1990.-1991.), regionalne sukobe poput prijepora oko otoka Abu Musa i Tunb, te problema na godišnjem hadžiluku.
Iranski odnosi s Perzijskim zaljevom značajno su ograničeni nepovjerenjem i strahom arapskih vladara od iranske dominacije. Kao rezultat, upotrebljavaju se simboličke strategije kako bi se regija prozvala 'arapskom', 'arabijskom' ili 'perzijskom'. Bitka simbolima povećana je otkad je svrgnut Sada Husein u Iraku, a sama državna uprava postala većinski šijitska, u bliskom kontaktu s Teheranom u vidu gospodarske, socijalne i vojne pomoći. Politički uspon šijitskih zajednica predstavlja ogroman problem arapskim monarhijama Perzijskog zaljeva, posebice jer imaju vlastite šijitske populacije s kojima se trebaju nositi. U zemljama poput Bahreina, Kuvajta, UAE i Saudijske Arabije ovaj strah je povezan s potencijalima Islamske revolucije, kakva je uspješno zbacila moćnog šaha Pahlavija. Zbog toga su zaljevske monarhije u svibnju 1981. stvorile Vijeće zaljevske suradnje (Gulf Cooperation Council, GCC), kao određenu branu iranskim utjecajima u Perzijskom zaljevu. GCC je u Iransko-iračkom ratu podupirao Sadama Huseina u obliku financijske i vojne pomoći, te je imao blagonaklonost SAD-a i Velike Britanije. Ali, imenovanje zaljeva arapskim dogodilo se prije revolucije, što znači da problem nije samo Islamska revolucija, već sama percepcija iranske nacionalne moći.
Arapi su započeli s nazivanjem zaljeva tijekom vrhunca arapskog nacionalizma 1950.-ih i 1960.-ih. U vrijeme panarapskog jedinstva zahtjevalo se političko ujedinjenje arapskog svijeta. Ideja je zapravo nešto starija, jer je panarapska ideja narasla na borbi protiv osmanske vlasti te kasnijih kolonijalnih uprava europskih država. Naser je prvi prozvao zaljev 'arapskim', jer je Egipat često viđen kao središte panarapskih osjećaja i djelovanja. To je mjesto gdje je začeta Arapska liga, a naserizam je upotrebljavao Ligu kao okvir paneuropske akcije. Naserizam nije smatra panarapsku ideju samo kao postojanje labavih kulturnih, društvenih, ekonomskih i političkih poveznica arapskih država, već je bio sklon stvoriti ideologiju, viši oblik solidarnosti na arapskoj sceni, koja nije bila u skladu s praksom trenutačnih odnosa, a posebno ne na razini osjećaja.
Panarabizma bio je makronacionalizam odnosno projekcija mikronacionalizama na većem geografskom području, temeljen na zajedničkim interesima u pogledu religije, kulture i rase, a kao temelj za političkim entitetom. Naime, nacionalna država u zapadnom smislu nikad se nije stvorila u arapskim državama, već postoji i dalje tradicija islamskih vrijednosti, važnost šerijata i odnos prema zajednici muslimana (umet), kao i zajednička odanost većinski socijalističkim idejama i tehnološkoj modernizaciji koja nužno ne vodi u društvenu modernizaciju.
Odlaskom Nasera, panarapski pokret je počeo jenjavati, a regionalni identiteti su preuzeli ulogu ujedinjavanja. Tako je kasnih 1970.-ih nastao halidži (zaljevski) identitet među GCC zemljama. U to vrijeme zaljev se više nije nazivao 'arapskim', već 'arabijskim'. Razlika nije lingvistička, već zemljopisna. Naime, GCC zemlje ne žele istaknuti arapski karakter regije, već arabijski, te ga smatraju identitetskom osnovicom Arabije, a ne cijelog arapskog svijeta. Panarapska ideja među halidžima jednostavno nije prošla, pogotovo ne stoga što je panarabizam utonuo u politički islam povezan s Muslimanskim bratstvom ili idejama Mevlane Maududija u Pakistanu. Također je vidljiv taj odnos prema Palestincima.
Nazivanje zaljeva Arabijskom dovelo je do sukoba s Iranom. Ovaj sukob, iako simboličan, pokazuje dublje probleme s dvije obale. Ime je simbol moći, a za Arape službeno UN-ovo ime (Perzijski zaljev) označava svjetsko prihvaćanje iranske premoći. Tako je Naser 1968. prvi puta objavio svjetsku kampanju za promjenu imena iz Perzijskog u Arapski zaljev. GCC zemlje su kasnije prihvatile ime Arabijskog zaljeva te započele na lobiranju i kampanji širom svijeta da se to ime prihvati. I šah Pahlavi i vođe Islamske republike oštro su osudili i odbili inicijativu promjene imena. Iran tvrdi da se radi o povijesnom imenu, jer je činjenica sjećanja i povijesti da je Perzijski zaljev perzijski još od vremena dinastije Ahemenida. Iranci su od tada prisutni u regiji. Osvojili su Bahrein, izbacili Portugalce iz Hormuškog tjesnaca, sagradili mornaricu, te su tek u 18.stoljeću podlegli britanskom osvajanju.
Britanski utjecaj je bio presudan. Dominacija Britanskog carstva u Iraku i na osmanskom dvoru zaključena je podjelom Šat al-Araba. Naftom bogata buduća iranska provincija Huzestan postao je dio Irana, čin zbog kojega je Sadam Husein započeo rat 1980. S druge strane, perzijski otoci Abu Musa i Tunb dani su emiratu Šardža, što je i danas predmet spora Irana i UAE. Stoga je promjena imena u Teheranu doživljena kao izravan udar na multikulturalnost regije, umanjivanje pravednog iranskog identiteta i međunarodnog prava. Dodatno, ovaj potez je ostvaren kako bi se Iran iznutra destabilizirao, jer je mala arapska manjina došla u središte interesa.
Dolaskom Islamske republike, stvari su se ponešto promijenile. Za mnoge klerikalne predvodnike revolucije, Iran je bio samo mjesto odakle je revolucija krenula. Ajatolah Ruholah Homeini zapravo je podcijenio iranski nacionalni duh, što se očitovalo upravo na problemu naziva zaljeva. U prvim godinama Islamske republike Homeini je smatrao da bi se zaljev trebao nazvati 'muslimanskim' ili 'islamskim', s čime se složio i njegov prvi premijer Mehdi Bazargan (inače nacionalni liberal). Kad je Irak napao Iran, ova ideja je brzo ukinuta. Borba protiv simboličkih inicijativa nastavljena je Izvozom revolucije, odnosno pozivima narodima svijeta da se ugledaju na Islamsku revoluciju, a posebno narode koji pate pod opresijom arapskih kraljevskih obitelji.
Nakon što je Homeini umro, prihvaćen je nacionalno-pragmatistički smjer. Predsjednik Ali Akbar Hašemi Rafsandžani smatrao je da su vjerska načela u politici prema Perzijskom zaljevu vječna, te da se ne mogu mijenjati sa svakom vladom ili raznim političkim frakcijama. Doza pragmatizma pronađena je u sigurnosti i pažljivoj suradnji, bez zaboravljanja stožernih revolucionarnih načela. Problemi su opstali i tijekom Hatamija i tijekom Ahmadinežada, a među GCC zemljama jedina otvorena spremnost za razgovor pronađena je kod omanskog sultana Kabusa.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
