Uspjeh svake države ovisi o njenom ekonomskom stanju. Upravo što se tiče ekonomije države se sve više dijele na ekonomski bogate i siromašne a one treće, umjerenog razvitka, sve više nestaju. I naravno, niti jedna normalna vlast ne bi željela da je njihova država siromašna, slaba i nerazvijena, ali nažalost takve su mnoge zemlje na svim kontinentima. Razloga za siromaštvo ima dosta i oni variraju od države do države ali temeljni razlog je svugdje jednak a to su slabe i manjkave državne institucije.
Nacionalne države danas u modernom 21. stoljeću propadaju zato što su njihove političko-ekonomske institucije ekstrakcijske/izrabljivačke i ne stvaraju nužne poticaje da bi ljudi mogli štedjeti, ulagati i inovirati. Ekstrakcijske političke institucije podupiru same sebe odnosno vladajuće političke elite i mali broj stanovnika cementiranjem moći onih upravo tih skupina koje ostvaruju korist iz ekstrakcije.
Ekstrakcijske institucije, iako se njihove osobitosti razlikuju u različitim okolnostima i zbivanjima, uvijek se nalaze u korijenu ekonomskog neuspjeha. U mnogim slučajevima, tj. državama kao što su Argentina, Kolumbija i Egipat, siromaštvo je posljedica manjka ekonomske i trgovinske aktivnosti. Zašto? Zato što političari izrabljuju svoj narod i izvlače od njega dobit, a istodobno guše i onemogućuju realizaciju svakog gospodarskog projekta koji im je stvarna ili potencijalna prijetnja za ostanak na vlasti. Loše postavljene i slabo funkcionalne državne institucije ne samo da onemogućuju ekonomski razvoj već i prijete potpunom slomu države. To se vidi u ekonomskoj stagnaciji i propadanju država kao što su u najnovijoj povijesti bile Angola, Kamerun, Čad, Demokratska Republika Kongo, Haiti, Liberija, Nepal i sl. Uz siromaštvo, gospodarska bijeda dovodi i do gladi, građanskih ratova, progona, etničkog čišćenja, itd...
Svaka racionalna ekonomska analiza će pokazati da je neka zemlja ekonomski neproduktivna, siromašna i zaostala zbog loših institucija koje sprečavaju da se gospodarstva tih zemalja upute ka putanji održivog rasta BDP-a, investicija, radnih mjesta, plaća, itd. Zanimljivo je da zemljopisna hipoteza kao i hipoteze znanja i kulture ne objašnjavaju zašto je netko siromašan ili bogat. O ovome su napisane mnoge studije ali je dovoljno zdravorazumsko razmišljanje da se uvidi kako su sve tri hipoteze, hipoteze predrasuda a ne stvarnosti. Naravno, da su zemljopisni položaj, znanje i kultura važni ali oni sami po sebi ne osiguravaju uspjeh ili neuspjeh. Da bi se uspjeh dogodio potrebno je napraviti prikladan političko-ekonomski okvir u kojeg treba ubaciti znanje i radnu etiku a ne obratno. U svim dijelovima svijeta postoje i države blagostanja i siromaštva.
Zanimljivo je i upečatljivo da kod svih siromašnih zemalja na svim kontinentima i regijama postoje zajedničke karakteristike. U svim slučajevima, osnovu države, tj. političko-ekonomskog okvira čini elita koja oblikuje cijeli državni organizam s ciljem kako bi se obogatila i produljila što je dulje moguće svoju moć i vlast na štetu najširih slojeva stanovništva. Različite povijesti i društvene strukture država dovele su do razlika u prirodi elita te u detaljima institucija. Ali glavni razlog zašto se takve eksploatatorske institucije održavaju je vezan uz začarani krug, a implikacije tih institucija u pogledu osiromašenja njihovih građana su slične premda se intenziteti razlikuju.
U Zimbabveu se sve do nedavno elite sastojale od Roberta Mugabea i jezgre ZANU-PF-a koji su poveli antikolonijalnu borbu 1970-ih. U Sjevernoj Koreji elita je već 70-ak godina okupljena oko režima dinastije Kim. U Uzbekistanu je elita bila okupljena oko predsjednika Islama Karimova, njegove obitelji, kao i štićenika koji su se iz sovjetskog sustava reinkarnirali u novi. Ove skupine po svemu su vrlo različite, a ove razlike zajedno s raznolikim političkim i ekonomskim sustavima kojima su upravljali, znače da se konkretni oblici ekstrakcijskih institucija razlikuju. Npr. iz razloga što je Sjevernu Koreju stvorila komunistička revolucija, ona je preuzela model jednopartijske vladavine. No takav model nije bio primjenjiv u Zimbabveu. Umjesto toga, zbog načina na koji je došao na vlast u antikolonijalnoj borbi, Mugabe je morao zamaskirati svoju diktaturu izborima, makar je neko vrijeme doista uspio stvoriti ustavom blagoslovljenu jednostranačku državu.
Za razliku od Zimbabvea, Kolumbija je imala dugu povijest izbora, koji su se iznjedrili kao metoda dijeljenja vlasti između Liberalne i Konzervativne stranke nakon proglašenja neovisnosti od Španjolske. Ne samo da je priroda elita drukčija već su to i njihove brojke.U Uzbekistanu, Karimov je mogao usvojiti ostatke sovjetske države koji su mu povjerili snažni državni aparat ugnjetavanja i ubojstva alternativne elite. U Kolumbiji, manjak autoriteta centralizirane države u pojedinim dijelovima zemlje doveo je do daleko više fragmentiranih elita, ustvari u tolikoj mjeri da ponekad jedni druge ubijaju. Ipak, unatoč ovim raznolikim elitama i političkim institucijama, one često uspijevaju cementirati i umnažati moć elite koja ih je stvorila. Međutim, unutarnje razračunavanje koje izazivaju dovodi do sloma države kao što je slučaj Sijera Leonea.
Baš kao što različite povijesti i strukture znače da se identitet elita i detalji ekstrakcijskih političkih institucija razlikuju, tako se razlikuju i detalji ekstrakcijskih ekonomskih institucija koje elite uspostavljaju. U Sjevernoj Koreji, alati ekstrakcije opet su naslijeđeni iz komunističkog pribora: ukidanje privatnog vlasništva iliti točnije svođenje istoga na minimum, državni poljoprivredni kombinati i industrija. U Egiptu, situacija je bila dosta slična pod neskriveno socijalističkim vojnim režimom koji je stvorio pukovnik Naser nakon 1952. Naser se svrstao uz Sovjetski Savez tijekom Hladnog rata kada je izvlašćivao strana ulaganja, kao što je Sueski kanal, dotad u vlasništvu Britanije, i stavio većinu ekonomije u javni sektor. Ipak, situacija u Egiptu 1950-ih i 1960-ih bila je dosta različita od one u Sjevernoj Koreji 1940-ih. Bilo je dosta lakše Sjevernim Korejcima da osnuju radikalniju komunističku ekonomiju, zato što su mogli izvlastiti imovinu bivše japanske uprave i izgraditi ekonomski model po uzoru Kineske revolucije.
Nasuprot tome, Egipatska revolucija bila je više državni udar vojnih časnika. Kada je Egipat promijenio stranu u Hladnom ratu i postao prozapadni, bilo je relativno jednostavno da egipatska vojska promijeni metodu ekstrakcije od komadne ekonomije prema korumpiranom kapitalizmu. Čak i tako, bolja ekonomska izvedba Egipta u usporedbi s DNR Korejom posljedica je ograničenije surove prirode egipatskih institucija. S jedne strane, bez čvrstog nadzora kao što je bilo u Koreji, egipatski režim morao je umirivati svoj narod na druge načine. Čak i korumpirani kapitalizam stvara poticaje za ulaganja, bar među onima kojima je režim naklonjen, dok tih poticaja recimo uopće nema u Sjevernoj Koreji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
