U posljednjih nekoliko godina Bangladeš se iz jedne od najsiromašnijih zemalja Azije pretvorio u neočekivanu priču o uspjehu. Ova je zemlja jednoć bila sinonim gladi i neimaštine. Bangladeš je dobio neovisnost od Pakistana, s kojim se odvojio od Indije kao većinski muslimanska zemlja, 1971. godine, a nakon toga je zemlja doživjela niz nedaća siromaštva, gladi i prirodnih katastrofa. Kada je 2006. godine zabilježeno da je Bangladeš imao veći gospodarski rast od Pakistana, informacija se morala nekoliko puta provjeriti jer se smatralo da je došlo do pogreške.
Te je godine došlo do preokreta u inflaciji, te je pokrenut godišnji rast BDP-a koji je prešao pakistanski za otprilike 2,5 postotnih poena. Ove godine će bangladešanski rast najvjerojatnije biti veći od indijskog, što nije toliko posljedica rasta Bangladeša koliko pad gospodarskog razvoja u Indiji uslijed makroekonomskih pogrešaka New Delhija. U toj usporedbi s Pakistanom, Bangladeš je u još jednoj prednosti jer rast stanovništva je oko 1,1 posto godišnje, dok je u Pakistanu dva posto. To znači da je dohodak po glavi stanovnika veći u Bangladešu, državi u kojoj živi prema procjeni iz 2016. godine 163 milijuna stanovnika. Glavni grad Dhaka, sa svojom okolicom, ima 15 milijuna stanovnika, a najveća luka u državi i drugi grad po veličini Chittagong je dom za četiri milijuna ljudi. Njih 98 posto su Bengalci, a 90 posto ih pripada islamskoj vjeroispovijesti.
Unatoč jakim islamskim utjecajima, a osobito financijskim dotacijama s arabijskog poluotoka, Bangladeš je barem dijelom pokazao koliko je važno uključiti u gospodarski razvoj žene. Bangladešanke su postale jake ne samo kao poduzetnice, već i kao političarke. Na čelu vlade je od 2009. godine Sheikh Hasina Wazed, koja je već bila premijerka od 1996. do 2001. i na čelu je Bangladešanske Awami Lige od 1981. Radi se o državotvornoj stranci koja je nastala kao pokret lijevog centra 1949. godine u Dhaki koja je tada bila prijestolnica pakistanske provincije Istočni Bengal, kasnije preimenovane u Istočni Pakistan. Bila je to bengalska alternativa Muslimanskoj ligi u Pakistanu, a kasnije je njezin vođa Sheikh Mujibur Rahman vodio putem te stranke bitku za neovisnost. On se pamti kao otac osnivač Bangladeša.
Bangladeš je u posljednjih dva desetljeća učinio velike i važne korake u obrazovanju djevojaka i davanju važnijeg mjesta za žene u javnosti. Osobito se to vidi u zdravstvenoj skrbi i obrazovanju, a u Bangladešu je očekivana životna dob 72 godine, za razliku od 68 u Indiji i 66 u Pakistanu. Širi se digitalizacija društva i korištenje visoke tehnologije. Bangladeš je uspio i organizirati radnička prava koja su daleko naprednija od susjednih zemalja. Sada je samo pitanje može li Bangladeš održati svoj gospodarski razvoj, osobito s obzirom da je zemlja podložna korupciji, kronizmu i nejednakosti.
Dodatnu prijetnju čine islamski fundamentalisti i radikali koji se oštro protive potezima vlade i progresivnim društvenim reformama. Ukoliko bi došlo do konzervativnijih stavova, Bangladeš bi doživio gospodarsko nazadovanje. Od 1975. godine Bangladeš je doživio 19 vojnih prevrata, ali samo dva su bila uspješna u rušenju postojeće vlasti. U tom kolopletu rasle su i islamističke stranke. Osnivač Nacionalne stranke Ziaur Rahman je namjeravao stvoriti islamistički nacionalistički identitet Bangladeša i oživjeti islamističku politiku, a radikalna stranka Jamaat-e Islami se uz to opirala neovisnosti Bangladeša. Njihovi vođe su bili optuženi za suradnju s pakistanskom vojskom za vrijeme rata za neovisnost 1971. godine, a nekoliko čelnika tih dviju stranaka su 2013. godine osuđeni na smrtnu kaznu zbog te uloge kao i za širenje političkog nasilja.
Radikalni islamisti od tada predstavljaju prijetnju državnoj sigurnosti i stabilnosti. Od 2013. godine ubili su preko 50 ljudi, među kojima se nalaze ateistički blogeri, akademici, gay aktivisti, vjerske manjine i stranci. Zbog nedostatka mirne političke kulture, vjerski ekstremisti su se temeljili na pozivu stvaranja šerijatskog zakona i islamske države, ali su se suočili sa snažnom oporbom u vladajućoj stranci. Ideološki utjecaj na domaće radikalne imaju Daeš i Al-Kaida, ali ujedno dobivaju međunarodno financiranje iz vehabitske Saudijske Arabije. Otkako se Bangladeš osamostalio, Rijad je poslao milijarde dolara, financirao izgradnju tisuća radikalnih džamija i medresa, gdje širi svoju pogubnu militantnu religiju pod krinkom islama. Nedavno su Saudijci najavili donaciju 1,07 milijardi dolara za izgradnju 560 džamija, što osobito zabrinjava vladu u Dhaki. Istovremeno, ta vlada nije u mogućnosti otvoreno odbiti saudijski novac jer nekih 2 milijuna Bangladešana radi u Saudijskoj Arabiji i imaju veliku ulogu u gospodarstvu zemlje jer se s Arabijskog poluotoka šalje na milijarde dolara nazad u Bangladeš. Svaki potez protiv Rijada mogao bi završiti s povratkom gastarbajtera i nepopravljivom političkom štetom.
Takva situacija se pomno prati u susjednoj Indiji koja ima važne političke, sigurnosne i vjerske poveznice s Bangladešom. Indijci koriste ovu zemlju kao transportni koridor prema indijskim sjeveroistočnim zemljama kao alternativu ruti putem uskog koridora Siliguri, koji je nedavno bio predmetom najopasnijih kinesko-indijskih veza u proteklih par desetljeća. Ujedno, Indija se boji prelijevanja islamističkog radikalizma iz Bangladeša. Istovremeno, i Kina širi utjecaj kroz trgovinu, financije, vojnu suradnju i meku moć, a Bangladeš kao sedma zemlja po broju stanovnika na svijetu je vrlo zanimljiva Pekingu. Kina izveze između 16 i 17 milijardi dolara vrijedne robe u Bangladeš, a uveze samo proizvode u vrijednosti od 750 milijuna dolara, no Kina daje Bangladešu dodatnih milijardu dolara financijske pomoći godišnje unutar predviđenog programa pozajmnice od 24 milijarde dolara. Indija izvozi u Bangladeš robu u vrijednosti od osam milijardi dolara a uvozi vrijednost od 260 milijuna, no postoji i znatna neformalna trgovina. Indija i Kina se bore za infrastrukturne projekte u Bangladešu, osobito razvoj željeznice i izgradnje pomorskih luka s dubokim gazom.
Napetosti i natjecanja oko ovih projekata zaustavljanju njihov progres, što ne pogoduje Bangladešu. Kina je dugo vremena bila i glavni snabdjevač oružja za Bangladeš, ali i tu Indija pokušava pronaći svoje tržište. Jedino mjesto gdje Indija ima daleko veću prednost jest kulturna politika. S obzirom da je Bangladeš istočni dio Bengala, dvije zemlje dijele zajednički jezik i bengalsku kulturu sa središtem u Kolkati. Mnogi Bangladešani studiraju u Indiji, a Kolkata i Dhaka su ujedno povezani zajedničkom bengalskom prošlošću. Politički, Indija želi osigurati da Awami Liga ostane na vlasti dok se bori protiv jačanja kineskog utjecaja.
Ova geopolitička igra u Bengalskom zaljevu se dobro koristi u Dhaki. Bangladešani su svjesni svoje strateške pozicije i nastoje dobiti više i kvalitetnije od svojih susjeda. Naime, infrastruktura i industrijski projekti koji su do sada napravljeni u suradnji s Pekingom i New Delhijem nisu zadovoljavajuće kvalitete, pa Dhaka traži više napora. Kina igra dugoročno i održava odnose i s Awami Ligom i s protuindijskom Bangladešanskom nacionalnom strankom. No, kada ove dvije zemlje imaju priliku poduprijeti Bangladeš, to ne uspijevaju. Bangladeš je primio mnoge Rohingya izbjeglice iz susjednog Mijanmara, ali Kina je blokirala plan Vijeća sigurnosti UN-a za pokretanje akcije protiv genocida ili etničkog čišćenja u Mijanmaru. Indija, koja se predstavlja kao najbliži saveznik Bangladeša, također je poduprla Mijanmar u ovom slučaju.
Tako Kina i Indija nastoje boriti se među sobom za što veći utjecaj u Bengalskom zaljevu i nastoje iskoristiti još uvijek gospodarski slab Bangladeš, ali ne uviđaju kako se Bangladeš diže i djeluje s protuigrom spram svojih velikih susjeda.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
