Angola se ne spominje često, dolazi li tome kraj? Priča o zemlji koja je provela preko 40 godina u ratu, izuzetno je i bogata i siromašna, dok vlast desetljećima gleda prema Moskvi, a opozicija prema Washingtonu
Tijekom jučerašnjeg dana održani su predsjednički i parlamentarni izbori u Angoli, afričkoj republici na zapadnoj obali južne Afrike. Angola je sedma zemlja Afrike po veličini i 12. po broju stanovnika (ima oko 35 milijuna ljudi). Druga je po veličini luzofonska zemlja na svijetu (zemlje u kojima se govori portugalskim jezikom), nakon Brazila. Graniči s tri zemlje - Namibijom na jugu, Demokratskom Republikom Kongo na sjeveru te Zambijom na istoku. Većina stanovnika su kršćani, no prisutna su i tradicionalna vjerovanja.
Angola, i općenito ovaj dio Afrike, rijetko se spominje u kontekstu političkih i drugih sukoba (osim, dakako, DR Kongo), no i to bi se moglo uskoro promijeniti. No, prije no što se osvrnemo na aktulnosti još nekoliko riječi o samoj Angoli.
Iako je ovo dio svijeta naseljen još od paleolitika, nacija kakva danas poznajemo fomirana je tek početkom 20. stoljeća. Obala današnje Angole još u 16. stoljeću kolonizirana je od strane Portugalaca, a u 19. stoljeću Portugalci (i drugi doseljenici iz Europe) počinju se kretati i prema unutrašnjosti.
Angola se morala izboriti za slobodu od okova kolonijalizma - rat za neovisnost potrajao je 13 dugih godina, od 1961. do 1974. Narodnooslobodilačke snage Angole (većinom ljevičarske) morale su se suočiti s portugalskom vojskom koja je pak bila poduprijeta od strane aparthejdske Južnoafričke Republike.
Narodnooslobodilačke snage za vrijeme rata za neovisnost protiv Portugala
1975. Angola je proglasila neovisnost kao jednostranačka marksističko-lenjinistička republika. Očekivano, pojava socijalističke republike u Africi (kao i bilo gdje drugdje u svijetu) nije se tolerirala u vrijeme Hladnog rata pa je tako odmah nakon borbe za neovisnost Angola potonula u dugotrajni i devastirajući građanski rat koji će potrajati od 1975. pa sve do 2002. godine.
Očekivano, socijalističke snage u Angoli mogle su računati na potporu drugih socijalističkih zemalja kao što su bili SSSR i Istočna Njemačka, a vrlo istaknutu potporu dala je Kuba - štoviše, Kuba je i intervenirala u sam rat poslavši više desetaka tisuća vojnika.
Kubanske snage na ulicama Luande, glavnog grada Angole, 1976. Nacionalističke snage su pak dobivale znatnu potporu od Južne Afrike, tadašnjeg Zaira (današnji DR Kongo), ali i - očekivano od SAD-a (iako je SAD ranije, za vrijeme bitke Angolaca protiv Portugala, odbijao poduprijeti bilo koju stranu protiv svojih kolega iz NATO pakta).
Valja spomenuti da je socijalističkim snagama, MPLA-u (Narodnooslobodilački pokret Angole) istaknutu potporu davala i tadašnja Jugoslavija. Tadašnji američki ambasador u Beogradu istaknuo je 1977. kako je Jugoslavija poslala 14 milijuna USD potpore te da daje obuku za Angolce u Jugoslaviji. "Tito očito uživa u svojoj ulozi patrijarha gerilskih pokreta", rekao je.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
