Do nedavno smo gledali veoma često francuskog predsjednika Sarkozya i njemačku kancelarku Angelu Merkel zajedno. Bile su to dvije figure, simbol Europe koja pokušava riješiti svoje probleme, izuzetno loše stanje s eurom, ogromnu dužničku krizu, nezaposlenost koja stalno raste te nezaposlenost mladih koja je u "perifernim" državama rekordna, a može se reći i nevjerojatna, od 25% do preko 50%. Pored njih nije bio nitko više na fotografijama, nedostajao je predstavnik države u kojoj se krije glavni centar financijske moći Europe i s Wall Streetom, centar svijeta - engleski premijer.
Dok je Angela Merkel bila simbol strogoće, Sarkozy to i nije baš bio. Skoro podjednako se govorilo o njegovom privatnom životu, supruzi Carli Bruni. Pa čak je na internetu jedno vrijeme bio hit snimak konferencije za štampu kada Berlusconi govori Sarkozyu pred novinarima kako mu je "dao svoju ženu" (valjda zbog toga što je Carla Bruni iz Italije), nakon čega je Sarkozy izbjegao replicirati. Berlusconi kao Berlusconi, što ima na umu, to i kaže. Što ima namjeru uraditi, uradi. Volio je on na sastancima i "priređivati šale" Angeli Merkel, ali nije jedini. To je radio i George W. Bush. Ako je Angela Merkel i mislila da se može nešto napraviti po pitanju krize, u ovom društvu se sigurno nije mogla snaći ili uraditi što je htjela.
Naivnima se činilo da će upravo te dvije zemlje, Njemačka i Francuska naći magični napitak koji će svi popiti i kriza će biti riješena. Ali postoje dva problema. A to su dva centra financijske moći na koje Njemačka i Francuska kao države ne mogu utjecati. Jedan je City of London u Ujedinjenom Kraljevstvu koje je član Europske Unije ali ne i Eurozone jer je zadržalo funtu koja je neopravdano "jaka" u odnosu na mnoge valute, te Wall Street u Sjedinjenim Američkim Državama.
Bilo je već u doba "para Merkozy" jasno da se treća ključna figura koja nedostaje na slici vođa Europe neće većim dijelom slagati s njima. Cameron je pod sve većim pritiskom jer većina Britanaca želi van Europske Unije, a čak se i neki lordovi (Lord Monckton je najpoznatiji, koji je nedavno napravio "skandal" na konferenciji o klimatskim promjenama) priključuju UKIP stranci (Stranka za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva) prateći općti trend u toj državi.
Liberal-demokrati su bili na ovim prostorima možda jedino poznate zbog Paddy Ashdowna, prvog čovjeka OHR-a, jednog u nizu, u Bosni i Hercegovini. Tada su mnogi vjerojatno na ovim prostorima zbog njega prvi put i čuli da postoji treća stranka u Ujedinjenom Kraljevstvu - liberal-demokrati. U to vrijeme sigurno skoro nitko nije znao za UKIP. U međuvremenu liberal-demokrati su ojačale te je Cameron napravio koalicijsku vladu s njima.
Ali čini se da su brzo izgubili povjerenje te da UKIP krade" glasače ne samo njima nego i dvjema najvećim strankama u Ujedinjenom Kraljevstvu: Laburistima i Konzervativcima. U biti, do prije 10-tak godina Ujedinjeno Kraljevstvo je bilo kao Sjedinjene Američke Države, dvije stranke. Čak se na internetu pojavljivao i vic s pitanjem koja je razlika između Sjedinjenih Američkih Država ili Ujedinjenog Kraljevstva i takozvanih "banana država" gdje jedan čovjek vedri i oblači ili stranka. Odgovor je naravno: razlika je u jednoj stranci. Ali u Ujedinjenom Kraljevstvu se situacija u zadnjih deset godina bitno mijenja dok u SAD nema promjena. Tamo su Republikanci i Demokrati i dalje apsolutni vladari. I tako je Cameron postao osoba koja "kvari" sastanke o budžetu te spašavanju eura, a SAD su daleko, ali uvijek tako blizu.
"Merkozy" su ostali sami kao simbol vrha Europe, a Hollande nije zainteresiran kao Sarkozy da bude stalno s Angelom Merkel. Štoviše, ona je na summitu o budžetu bila i donekle postrani jer je Cameron tražio manji budžet, a Hollande nije htio ni čuti da se mijenja poljoprivredna politika EU. To je bio glavni sukob na sastanku pa je Angela Merkel već i prije sastanka rekla da ne vjeruje da će dogovor o budžetu biti postignut, a Van Rompuy je novinarima govorio kako je za njega dobro da se rijetko sazivaju sastanci o budžetu.
S obzirom da su dva glavna centra moći u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD, što su mogli uraditi Angela Merkel i Sarkozy? Apsolutno ništa. Stalno fotografiranje to dvoje političara i sastanci do jutarnjih sati koji su ko zna koliko puta do sada "spasili" euro su dominirali vijestima. Jedina osoba koja se koliko toliko uspjela "približiti" je bio Mario Monti. Sad i on najvjerojatnije odlazi a vrlo je moguće da se vrati Berlusconi. Iako su mnogi protiv Montija, on je ipak koliko-toliko mogao parirati vođama Njemačke i Francuske. Berlusconi ima druge interese, od nogometa do dobrog provoda, te je za očekivati da koliko-toliko ojačana uloga Italije u Europi opet izblijedi. Međutim, ako Berlusconi bude dosljedan u namjeri da euro zamijeni lira, onda bi postao centar pažnje i bez skandala. Činjenica je da su Talijani 90-tih godina rušili rekorde u izvozu zbog jeftine lire. Kada je stigao euro, to se sve promijenilo.
Još jedan dokaz da euro nije jeftin, kako analitičari kažu kad opisuju uspješan izvoz Njemačke. Ako i je jeftin, to je zato što bi njemačka marka bila znatno jača od njega. U usporedbi s njom jeste jeftin, ali sam po sebi nikako. To Talijani vrlo dobro znaju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
