Analiza: Vrijeme je za realpolitik i pozdravljanje Erdoganove pobjede jer njegova uloga bi uskoro mogla biti puno veća od predsjednika Turske

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i dalje je turski predsjednik. Osvojio je 52% glasova u drugom krugu izbora te tako porazio svog protukandidata, Kemala Kilicdaroglua, koji je dobio 48%. Bilo je blizu, ali već u prvom krugu, unatoč činjenici da nije ostvario izravnu pobjedu, postalo je jasno da je Erdogan i nakon 20 godina na vlasti snažniji no što su neki kritičari mislili. Malo mu je nedostajalo za izravnu pobjedu - u prvom krugu osvojio je 49.5%. Prije pet godina, na izborima 2018., slavio je već u prvom krugu s 52.6% glasova.

No, gledajući unatrag, Erdoganu će vjerojatno biti i drago što je na pobjedu morao čekati dva tjedna dulje nego obično jer ovaj odlazak u drugi krug dao mu je zapravo puno veći legitimitet pred kritičarima, domaćim i međunarodnim, da je diktator koji je u ova dva desetljeća cijelu Tursku podredio sebi i svojoj vladavini. Odlazak u drugi krug i šansa da bi Kilicdaroglu mogao postati predsjednikom poslužili su pak kao potvrda, ili pak percepcija, da je Turska još uvijek demokratska zemlja "u kojoj je sve moguće".

Na kraju dana Erdogan sad na raspolaganju ima još 5 godina vladavine - i to relativno snažne imajući u vidu da je njegova stranka AKP ponovno osvojila većinu u parlamentu - a činjenica da se morao "pomučiti" za to odlaskom u drugi krug brzo će postati nevažna, osim kao podsjetnik da on uistinu jest legitimni predstavnik turskog naroda, a oni kojima se on ne sviđa mogu biti ljuti upravo na taj turski narod.

Naravno, moderna demokracija je podložna raznim "spinovima" pa se i za ovu situaciju ima već cijeli niz pripremljenih. Najpopularniji je onaj koji tvrdi da je autoritarni lider ipak despot jer, eto, kontrolira većinu medija i vlada autoritarno. Ali u konačnici to je dosta slabašan argument kojime se želi reći da "narod nije ni mogao znati bolje". Jednostavno nije tako i ovo u neku ruku predstavlja dodvoravanje tom istom narodu koji će biti potreban za neku novu rundu. Činjenica je pak da su narodi rušili autoritarne vladare čak i u zemljama bez ikakve slobode medija ili govora.

U turskom pak slučaju ne radi se o tome da "narod ne zna bolje" već taj narod bira onako kako želi. Nije li to u osnovi i poanta demokracije? Da, većini birača koji su se odazvali u Turskoj očito više vrijedi Erdoganova nacionalistička i vjerska retorika od nekih drugih stvari.

Lira i dalje pada? U velikom potresu poginulo je nekoliko desetaka tisuća ljudi jer država u sprezi s građevinskom mafijom svakako snosi dio odgovornosti? Erdogan vodi vanjsku politiku koja je godinama uključivala agresiju prema Siriji, zemlji koja nije napala niti na bilo kakav način predstavljala prijetnju Turskoj? Tipičan Erdoganov birač zanemario je sve ovo i uhvatio se za Erdoganovu retoriku koja je bila tipičan koktel zastrašivanja i nacionalizma.

Da bi osigurao tu pobjedu Erdoganu je dovoljno bilo posegnuti za nekoliko paranoja za koje je jako dobro znao da će proći kod turskih birača, naročito izvan velikih gradova. "Može li se LGBT infiltrirati u AKP stranku ili našu Narodnu alijansu? Obitelj je za nas svetinja", poručio je Erdogan u trijumfalnom govoru.

Iako se ovdje osvrće na seksualne manjine, ono što je zapravo želio reći je da glas za njegovog protivnika predstavlja glas za Zapad, u onom "dekadentnom" smislu. To je, taktički gledano, zanimljiv potez jer Erdogan se time distancira od svojih zapadnih NATO saveznika koji bi, da nije Turska tako jak geopolitički partner, rekli da takvoj retorici nema mjesta u njihovom savezu.

Erdogan rival Kilicdaroglu rekao je kako će mu jedan od prioriteta biti što brži ulazak Turske u Europsku uniju (Turska inače ima status kandidata već desetljećima...). Očito da sad to više neće biti agenda. Zapravo za očekivati je daljnje udaljavanje Turske od Zapada i približavanje silama Istoka.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.