U kolopletu terorističkog nasilja na Bliskom istoku, Sinaj je nekako ostao po strani medijskih izvještavanja. Nedavno izbijanje terorističkog nasilja na egipatskom Sinajskom poluotoku nije novost. Sinajski poluotok od pamtivijeka je smatran strateški važnom poveznicom Egipta, Palestine i Arabije, a i danas je područje na kojem graniče Egipat, Palestinska samouprava, Saudijska Arabija, Jordan i Izrael. Zbog toga je bio područje borbe svakog rata između Izraela i Egipta, od 1948. do 1979., kad je potpisan mirovni sporazum između dvije zemlje. Sueskim kanalom protječe oko osam posto globalne trgovine, uključujući tri posto naftnog prijevoza. Uz to, zaljev Akaba je jedini izlaz Izraela na Crveno more. Egipat na Sinaju ima pet od 27 svojih provincija. Sinaj zauzima šest posto egipatskog teritorija, iako na njemu živi tek 0,7 posto stanovništva zemlje, ponajprije na sjeveru i jugu pustinjskog poluotoka.
Otkad je svrgnut Hosni Mubarak u veljači 2011., Sinaj se odmetnuo od središnje vlasti u Kairu. Smušenost sigurnosnih snaga uslijed promjena u zemlji pospješile su organizacijske i operacijske mogućnosti raznih terorističkih skupina. Otkad je s vlasti smijenjen Mohamed Morsi u srpnju 2013., ekstremizam je u jačem porastu, te se neuspjeh Muslimanskog bratstva pretvorio u oružano ostvarivanje cilja političkog islama i islamističkih skupina. Teroristi ciljaju na državnu infrastrukturu i sigurnosne snage, ponajviše na policijske postaje, vladine urede i arapski plinovod između Egipta i Izraela na sjevernom Sinaju.
U tome imaju pomoć beduinskih plemena koja nastanjuju Sinaj, a koji su zbog svoje marginalizacije i nebrige u lošim odnosima s vlastima u Kairu. Neki od njih se bave krijumčarenjem ljudi, oružja i droge. Procjenjuje se da na Sinaju živi oko 80 tisuća beduina u desetak plemena. Oni svoje porijeklo vuku s Levanta i Arabijskog poluotoka, te su stigmatizirani još za vrijeme petnaestogodišnje izraelske okupacije Izraela kao kolaboracionisti Izraelaca i potencijalna peta kolona. Izrael se povukao 1979, u skladu s mirovnim ugovorom koji je Sinaj vidio kao tampon zonu, u kojoj Kairo može imati tek djelomični suverenitet, jer mu nije dopušteno da u potpunosti vojno anektira polutok. To se kasnije pokazalo ključnim za nedostatak kontrole. Kako bi središnja vlast nekako uspjela nadzirati područje, lokalni vojni časnici postavljeni su kao guverneri regija, a oni su postavljali vođe beduinskih plemena, koja su od 1979. ekonomski deprivirani i politički odbačeni.
Južni Sinaj poznat je po svojoj turističkoj industriji, čiji rezorti donose veliku zaradu egipatskom gospodarstvu. Politička nestabilnost od svih industrija najviše je pogodila turističku, te su priljevi od turizma pali za više od 40 posto. Čak 70 posto turističkih aktivnosti Egipta vezano je za Južni Sinaj i Crveno more. Diljem Egipta, bukiranje stranih turista palo je za više od 60 posto. Na jugu Sinaja mnogi razvojni projekti, od jeftinih hotela do ekskluzivnih ljetovališta su stali, ostavljajući nedovršena zdanja na obali. Neka južna plemena imaju donekle korist od turizma, ali većina beduinskog stanovništva prezire vlasti u Kairu zbog nedavanja beduinima pravo glasa, nebrige i nedostatnih razvojnih politika. Turizam i energetski razvojni projekti malo su pomagali beduinima. Hosni Mubarak je u potpunosti zanemario sjever Sinaja te je ulagao u rijetko naseljen jug da tamo napravi rivijeru na Crvenom moru, posebno oko Šarm el-Šeika, gdje je Mubarak imao svoju ljetnu rezidenciju. Poticana je migracija radnika iz doline Nila koji su imali preferencijalni pristup zemljištu, navodnjavanju, poslovima, te time odnosili mogućnosti za beduine, čak i za osnovna prava poput tekuće vode i registracije zemljišta. Nakon prvih odmazda zbog stava središnje vlasti, SAD i Izrael su upozorili Egipat da je potrebno obratiti pozornost na desetljećima nezbrinut Sinaj, međutim Mubarak nije poduzeo ništa u tom smjeru.
Cijelo područje potpalo je pod crno tržište i međunarodni kriminal, jer su beduini pronašli svoj način preživljavanja putem proizvodnje kanabisa i narkotika, krijumčarenju, a sve koristeći svoje sposobnosti brzog kretanja i poznavanja pustinje, te korištenjem međuplemenskih i obiteljskih odnosa, posebno nakon što je Hamas preuzeo Pojas Gaze 2007. Granica je postala porozna i beduinsko krijumčarenje doprinosilo je gospodarskom životu u Gazi. Osim krijumčarenja, postojali su i slučajevi u kojima su beduini otimali turiste i egipatske redarstvenike kako bi ih zamijenili za svoje zatočene suplemenike. Neki beduini su se priključili i terorističkim organizacijama. Posebno nakon pada Mubaraka, slijev oružja iz ratom pogođene Libije i preko Sudana stizali su na Sinaj, te se dalje prodavali u Gazi. Poluotok je bio bez učinkovite kontrole, ali je po dolasku Morsija na vlast započela vojna akcija.
Iako je nasilje na Sinaju posebice zabilježeno nakon Mubarakovog pada, teroristi na Sinaju djelovali su i prije. Tako je 7. listopada 2004. bombaški napad odnio 35 života te ranio 135 ljudi u Tabi, među kojima su većinom bili turisti. Najrazorniji napad dogodio se u ljeto 2005., kada je 88 osoba poginulo, a više od 200 je ranjeno u bombaškom napadu na dan egipatske revolucije u Šarm el Šeihu. Turisti su i dalje bili glavna meta, kao u proljeće 2006., kada je sinkroniziranim bombaškim napadima u Dahabu ubijeno preko 20 osoba, a ranjeno 60. Beduini često pružaju utočište tim terorističkim organizacijama, a posebno se to tiče skrivenih lansirnih rampi koje se ispaljuju na Eilat u Izraelu i Akabu u Jordanu, kao što se nekoliko puta dogodilo između 2010. i 2014. Teroristi također napadaju Arapski plinovod, koji prolazi krot El Ariš na sjeveru Sinaja, a koji snabdjeva plinom Jordan i Izrael. Time se pokušava nanijeti ekonomska šteta Egiptu, te u tim napadima sudjeluju i beduinska plemena.
Nakon pada Mubaraka, teroristička aktivnost se nesmetano nastavila odvijati. I dalje su napadani plinovodi, te su teroristi upadali kroz izraelsku granicu i izazivali sigurnosno stanje. Akcije su ciljane na izraelske građane, ali i na pripadnike egipatskih oružanih snaga i redarstvenika. Za vrijeme vladavine Mohameda Morsija, krenula je velika protuteroristička organizacija na Sinaju zbog opasnosti za egipatske sigurnosne snage, a kao odmazda ubijen je Mohamed Said, savjetnik ministra unutarnjih poslova. Niti nakon Morsija stanje se nije popravilo. U nekoliko navrata je zatvorena egipatsko-izraelska granica, operacijski kapaciteti terorista su povećani, a sigurnosni izazovi su se proširili drugdje po Egiptu, uključujući glavni grad Kairo. Samo u posljednje dvije godine ubijeno je 150 egipatskih policajaca, 74 vojnika i 57 civila. Vojska je, nakon svrgnuća Morsija, pokrenula novu operaciju Pustinjska oluja, ofenziva sprženje zemlje, te je zatvorila većinu tunela koji povezuju Egipat s Gazom, čime je povećana cijena dobara u pojasu Gaze, kao i nedostatak električne energije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
