Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan kockao se u Libiji i odnio je pobjedu - za sada. Ova pobjeda predstavlja važne promjene u mediteranskoj politici. Turska je uspjela ne samo pokazati svoju odlučnost da postane dominantan igrač na istočnom Sredozemlju, nego i pokazati svoju vojnu vještinu. Potonje bi moglo predstavljati dublji sukob i krizu u regiji, šireći se prema sjeveru, prema Grčkoj.
Erdogan je pružio podršku od UN-a priznatoj Vladi nacionalnog sporazuma (GNA), protiv Libijske nacionalne vojske generala Khalifa Haftara (LNA), koja je opsjedala glavni grad Libije, Tripoli. Haftar je pretrpio ponižavajući poraz dok su ga turske bespilotne letjelice, trupe, mornarička plovila i oko 10 000 sirijskih boraca, koje je Ankara prevezla u Libiju, zaustavili na njegovim prilazima prijestolnici, a zatim su ga prisilili da napusti baze i teritorij. Pobjednička GNA odbila je poziv za prekid vatre egipatskog predsjednika Abdela Fattah el-Sisija. Posredno, ovo je također bio poraz za zemlje koje su podržale Haftara: Egipat, Ujedinjene Arapske Emirate i Rusiju, kao i Francusku, pa i Sjedinjene Države.
UAE je pridonio vojnoj opremi i ruskim nedržavnim plaćeničkim snagama. Libijski obalni grad Sirte, strateški ulaz do glavnih naftnih postrojenja, pojavio se kao kritična točka sukoba između Turske i Rusije, a Francuska se također bori da spriječi Tursku preko NATO-a. Smješten točno nasred obale Libije, Sirte predstavlja zapadna vrata zemlje, "naftni polumjesec" i put koji se mora kontrolirati kako bi se dominiralo lukama Sidra, Ras Lanuf, Marsa al-Brega i Zuwetina, gdje 11 naftovoda i tri plinovoda stižu do mediteranske obale. Osvojivši Sirte, lako bi se moglo zaplijeniti obalno područje od 350 kilometara sve do Bengazija, obilno u cjevovodima, rafinerijama, terminalima i skladištima. Haftarovo zauzimanje 'naftnog polumjeseca' - dao mu je utjecaj da potkopa sile Tripolija i Misrate. U predratnoj Libiji 96% javnih prihoda dolazilo je od nafte i plina. Rezerve zemlje iznose 48,3 milijarde barela nafte i 1,5 trilijuna kubnih metara plina. Međutim, udio nafte opao je na 90 000 barela dnevno od 1,6 milijuna barela dnevno prošle godine. Ukratko, kontrola 'naftnog polumjeseca' na način koji osigurava protok nafte mogao bi imati multiplikativni učinak u sukobu, a Sirte se vidi kao ključ za zauzimanje regije.
Tursku ekspediciju u Libiju treba promatrati iz dvije perspektive. Prvo, GNA je sklopila sporazum s Ankarom koji je njihove ekskluzivne gospodarske zone razgraničio na način da dijeli Sredozemno more na dva dijela. Svrha Turske je da spriječi napore Egipta, Cipra, Izraela i Grčke da prirodni plin, plinovodom ili brodovima za ukapljeni plin, izvoze u Europu. Turska se agresivno miješala u napore tih zemalja na bušenju plina. Ankara tvrdi da većina voda oko Cipra zapravo pripada Turskoj ili Turskoj republici Sjeverni Cipar, koju priznaje samo Turska.
Međutim, važnije od pukog sprečavanja izvoza plina iz istočnog Sredozemlja temeljna je strategija koja pokreće ovaj pritisak protiv Haftara. Od trenutka kada je 2003. preuzeo vlast, Erdogan se trudio da međunarodnu ulogu Turske uzdigne u ulogu regionalne, ako ne i globalne. U početku je njegova strategija bila 'nula problema sa susjedima', koja je služila kao isticanje meke moći Turske. Primarni pokretač bila je, međutim, želja da Turska zauzme hegemonistički položaj nad Bliskim istokom. Ta je politika u biti pokopana Arapskim proljećem, a krajnji udarac joj je zadan nakon što je smijenjen njezin ideolog, bivši ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu. Ono što ga je zamijenilo je agresivniji i militariziraniji stav koji borbu vodi prema percipiranim neprijateljima. To bi moglo značiti prema svakome i svima, jer Turci većinu zemalja doživljavaju kao prijetnju, čak i ako su te zemlje nominalno saveznici.
Prije Erdogana, Ankara je slijedila obrambene strategije. Pod Erdoganom, Turska je u Siriji intervenirala protiv Assadovog režima i opet protiv sirijskih Kurda koji su u savezu sa Sjedinjenim Državama. Turske trupe i njihovi sirijski islamistički saveznici zauzeli su dva kurdska područja na sjeveru Sirije s krajnjom namjerom izgradnje tampon zone bez Kurda. Jedini razlog zbog kojeg nije dovršena ta zona jest taj što SAD još uvijek surađuje sa Sirijskim demokratskim snagama pod vodstvom sirijskih Kurda. Unatoč tome, i protiv savjeta njegovih pomoćnika, ni u jednom se trenutku američki predsjednik Donald Trump nije usprotivio Erdoganovim potezima u Siriji.
Na Sredozemlju je, međutim, jasno da je Erdogan sada usvojio strategiju koju su razvili vojni službenici, nazvanu 'Plava domovina'. Kao prvi korak, ova nova doktrina predviđa dominaciju Egeja, nad većim dijelom Sredozemlja i Crnog mora. U tu je svrhu Turska uložila u proširenje i sofisticiranost mornarice. Na turske pobjede u Siriji i Libiji , Washington i Europa nisu pokazali spremnost da se suprotstave Erdoganu, što samo hrani njegov osjećaj nepobjedivosti. Sredinom lipnja započeo je zračne napade na turske Kurde i njihove povezane skupine u Iraku. Erdogan bi mogao slijediti ove korake s kopnenom invazijom na sjever Iraka.
Pred nama su dvije stvarne opasnosti. Prvo je moguće sučeljavanje s Grčkom, koja je poput Turske članica Sjevernoatlantskog pakta od 1952. Doktrina 'Plava domovina' jasno daje do znanja da Turska ne priznaje aranžmane u Egejskom moru nakon Prvog svjetskog rata. Turska tvrdi da postoje mnogi grčki otoci, ali ne i grčki ekskluzivni pomorski gospodarski pojas. Ispunjen samopouzdanjem nakon svojih pobjeda u Siriji i Libiji, Erdogan će možda zaključiti da je ovo pravo vrijeme za izazov Grčkoj, pogotovo jer bi takav podvig mogao dovesti do velike popularnosti u Turskoj.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
