Ivan Timofeev jedan je od "jačih" ruskih vanjskopolitičkih analitičara. Od 2011. godine je direktor Vijeća za ruska međunarodna pitanja (RIAC) te je u tom periodu često direktno surađivao s ruskim i stranim diplomatima, vladinim dužnosnicima te istaknutim osobama iz svijeta poslovanja i nevladinih organizacija. Od 2015. godine je pak šef euro-atlantskog sigurnosnog programa pri istaknutom Valdai klubu (ruski think-tank koji je ime dobio po jezeru Valdai u blizini grada Veliki Novgorod - inače jedan od najstarijih ruskih gradova).
Na stranicama Valdai kluba objavio je ovog tjedna zanimljiv tekst na koji ćemo se danas osvrnuti, a tiče se ruskih opcija glede aktualne krize na istoku Europe. Podsjetimo prvo na kronologiju - još krajem prošle godine iz Moskve su SAD-u i NATO-u uputili nekoliko sigurnosnih zahtjeva među kojima se zapravo ističe jedan, glavni: Ukrajina ne smije postati NATO članica. Rusija očekuje od Washingtona i NATO-a da se obvežu kako Ukrajina neće postati članica (i da se NATO generalno neće dalje širiti prema istoku). Odgovor je nedavno stigao i u pisanom obliku, a moglo ga se predvidjeti (i predvidjelo ga se) od prvog dana otkako je Rusija javno objavila svoje sigurnosne zahtjeve.
Naravno, SAD i NATO u potpunosti se odbijaju obvezati na takvo što - unatoč činjenici da je Rusija rasporedila preko 100.000 vojnika na ukrajinskoj granici sugerirajući da bi u slučaju da se njezini zahtjevi ne ispune moglo doći i do vojne konfrontacije.
Ako je ruski cilj bio stvoriti pritisak i natjerati SAD da prihvate njihove sigurnosne zahtjeve, taj plan je očigledno propao. No, mnogi smatraju kako se Rusija nije niti nadala da bi SAD zaista pristao na njihove zahtjeve pošto bi, između ostalog, to izgledalo kao da SAD popušta pod ruskim pritiskom, a takvo što si Washington, jasno, nikako ne može dozvoliti (pogotovo u situaciji gdje nastoje projicirati svoju moć pripremajući se za veliki sraz s Kinom).
Ali ako Rusija od početka nije mislila da će im taktika pritiska upaliti, onda koji je konačni cilj? Kako Moskva planira okončati ovu situaciju? Upravo na to osvrnuo se Ivan Timofeev te u svojem tekstu izdvaja tri moguća ishoda, odnosno scenarija.
Prvi scenarij je rat.
Prije ili kasnije Ukrajina će se pretvoriti u odskočnu dasku za moguće vojne operacije protiv Rusije. S obzirom na duljinu granice, ova situacija Rusiju stavlja u nepovoljan položaj, neusporediv s članstvom baltičkih zemalja u NATO-u. Vojni razvoj Ukrajine od strane SAD-a i Zapada temeljna je prijetnja Rusiji.
Ukrajinska vojska mogla bi biti relativno brzo poražena, a munjevitom operacijom moguće je izbjeći dugotrajni rat. Nadalje, tada bi bilo moguće državu podijeliti na dvije države, od kojih jedna (Istočna Ukrajina) ostaje u ruskoj orbiti, a druga (Zapadna Ukrajina) u zapadnoj. Druga opcija je nasilna promjena režima u Ukrajini, uz očekivanje da neće biti masovnog otpora stanovništva".
U tom scenariju, koji se zapravo već nekako nazire godinama, Rusija bi se našla na udaru žestokih zapadnih sankcija, ali - kako i sam Timofeev argumentira - iste ne bi bile pogubne po Rusiju. No, ratni scenarij doveo bi do potpunog raspada odnosa između Rusije i Zapada. Tu je i veliki gubitak života, dugoročne ekonomske posljedice zapadnih sankcija, ali i intenzivna militarizacija istočnih NATO članica. "Jedina prepreka velikom ratu bit će nuklearno oružje, iako se ne mogu isključiti ni rizici eskalacije u sukob između Rusije i NATO-a. Rusija u ovom scenariju postaje svojevrsna europska Sjeverna Koreja, ali s puno širim mogućnostima", poručuje Timofeev.
Drugi scenarij je permanentna napetost.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
