Ivan Timofeev jedan je od "jačih" ruskih vanjskopolitičkih analitičara. Od 2011. godine je direktor Vijeća za ruska međunarodna pitanja (RIAC) te je u tom periodu često direktno surađivao s ruskim i stranim diplomatima, vladinim dužnosnicima te istaknutim osobama iz svijeta poslovanja i nevladinih organizacija. Od 2015. godine je pak šef euro-atlantskog sigurnosnog programa pri istaknutom Valdai klubu (ruski think-tank koji je ime dobio po jezeru Valdai u blizini grada Veliki Novgorod - inače jedan od najstarijih ruskih gradova).
Na stranicama Valdai kluba objavio je ovog tjedna zanimljiv tekst na koji ćemo se danas osvrnuti, a tiče se ruskih opcija glede aktualne krize na istoku Europe. Podsjetimo prvo na kronologiju - još krajem prošle godine iz Moskve su SAD-u i NATO-u uputili nekoliko sigurnosnih zahtjeva među kojima se zapravo ističe jedan, glavni: Ukrajina ne smije postati NATO članica. Rusija očekuje od Washingtona i NATO-a da se obvežu kako Ukrajina neće postati članica (i da se NATO generalno neće dalje širiti prema istoku). Odgovor je nedavno stigao i u pisanom obliku, a moglo ga se predvidjeti (i predvidjelo ga se) od prvog dana otkako je Rusija javno objavila svoje sigurnosne zahtjeve.
Naravno, SAD i NATO u potpunosti se odbijaju obvezati na takvo što - unatoč činjenici da je Rusija rasporedila preko 100.000 vojnika na ukrajinskoj granici sugerirajući da bi u slučaju da se njezini zahtjevi ne ispune moglo doći i do vojne konfrontacije.
Ako je ruski cilj bio stvoriti pritisak i natjerati SAD da prihvate njihove sigurnosne zahtjeve, taj plan je očigledno propao. No, mnogi smatraju kako se Rusija nije niti nadala da bi SAD zaista pristao na njihove zahtjeve pošto bi, između ostalog, to izgledalo kao da SAD popušta pod ruskim pritiskom, a takvo što si Washington, jasno, nikako ne može dozvoliti (pogotovo u situaciji gdje nastoje projicirati svoju moć pripremajući se za veliki sraz s Kinom).
Ali ako Rusija od početka nije mislila da će im taktika pritiska upaliti, onda koji je konačni cilj? Kako Moskva planira okončati ovu situaciju? Upravo na to osvrnuo se Ivan Timofeev te u svojem tekstu izdvaja tri moguća ishoda, odnosno scenarija.
Prvi scenarij je rat.
Prije ili kasnije Ukrajina će se pretvoriti u odskočnu dasku za moguće vojne operacije protiv Rusije. S obzirom na duljinu granice, ova situacija Rusiju stavlja u nepovoljan položaj, neusporediv s članstvom baltičkih zemalja u NATO-u. Vojni razvoj Ukrajine od strane SAD-a i Zapada temeljna je prijetnja Rusiji.
Ukrajinska vojska mogla bi biti relativno brzo poražena, a munjevitom operacijom moguće je izbjeći dugotrajni rat. Nadalje, tada bi bilo moguće državu podijeliti na dvije države, od kojih jedna (Istočna Ukrajina) ostaje u ruskoj orbiti, a druga (Zapadna Ukrajina) u zapadnoj. Druga opcija je nasilna promjena režima u Ukrajini, uz očekivanje da neće biti masovnog otpora stanovništva".
U tom scenariju, koji se zapravo već nekako nazire godinama, Rusija bi se našla na udaru žestokih zapadnih sankcija, ali - kako i sam Timofeev argumentira - iste ne bi bile pogubne po Rusiju. No, ratni scenarij doveo bi do potpunog raspada odnosa između Rusije i Zapada. Tu je i veliki gubitak života, dugoročne ekonomske posljedice zapadnih sankcija, ali i intenzivna militarizacija istočnih NATO članica. "Jedina prepreka velikom ratu bit će nuklearno oružje, iako se ne mogu isključiti ni rizici eskalacije u sukob između Rusije i NATO-a. Rusija u ovom scenariju postaje svojevrsna europska Sjeverna Koreja, ali s puno širim mogućnostima", poručuje Timofeev.
Drugi scenarij je permanentna napetost.
No, Timofeev također smatra da je držanje pritiska od strane Rusije potencijalno korisno za Rusiju te može biti učinkovito u diplomaciji. On zastupa stajalište da bi Rusija trebala pojačati pritisak na SAD i u drugim dijelovima svijeta kao što su Latinska Amerika, Bliski istok i regija Azija-Pacifik. "Ukoliko je moguće Rusija može operirati relativno jeftine, ali učinkovite kampanje, slično s operacijom u Siriji", navodi Timofeev.
Ali ruska kampanja u Siriji nije nužno baš tako "jeftina" kao što Timofeev spominje. Nadalje, kad bi Rusija krenula sa stvaranjem sličnih točaka pritiska diljem svijeta, ne zvuči baš kao da je to nešto što bi ruski budžet mogao izdržati. Tu imamo veliku razliku između Washingtona i Moskve - SAD i dalje izdvaja enormne količine novca za vojni nadzor svijeta.
Treći scenarij: osmijeh i pozdrav.
Rusija ima značajne vojne sposobnosti da zaustavi svaku prijetnju koja dolazi s teritorija Ukrajine i zemalja NATO-a. Čak i bez upotrebe nuklearnog oružja, Rusija u regionalnom sukobu može nanijeti neprihvatljivu štetu suparnicima u Europi. Kontrola Krima osigurava dominaciju u Crnom moru. Dugoročno je moguće raspoređivanje udarnog oružja ili elemenata proturaketne obrane na teritoriju Ukrajine. Ali to ne sprječava Rusiju da unaprijedi vlastite ofenzivne sustave, koji su u svakom slučaju sposobni potencijalnom protivniku nanijeti nedopustivu štetu".
Ovaj treći scenarij kojeg iznosi Timofeev je možda i najzanimljiviji jer se najmanje spominje. Dakle, Rusija bi mogla jednostavno ostaviti Ukrajinu "kakva je" i ne zamarati se previše njome, odnosno posvetiti se jačanju vlastite obrane da zaista bude u stanju braniti svoj teritorij ukoliko bi se stvorila neka prijetnja. Takav scenarij zvuči dobro i po Europu jer se izbjegava ono najgore - rat u Europi. No, postoji problem, a on se tiče ruske percepcije. Da, priča koju iznosi Timofeev je često isticana i sigurno je da ruski vrh i sam pretpostavlja da bi Ukrajina mogla ići u takvom pravcu, ali pitanje je koliko su stvarno sigurni u to?
Bez zapadne podrške i pomoći teško se Ukrajina, sa svojim internim problemima (korupcija je svakako jedan od većih), može podići na noge i postati snažna sila na ruskoj granici. Ali što ako se Washington toliko zainati da neće odustati dok ne uspije? Ovih dana spominju se američki porazi na Bliskom istoku, ali nipošto ne bi trebalo podcijeniti američku moć - također ne bi trebalo zaboraviti da je Washington pobijedio u prvom Hladnom ratu i po potrebi će implementirati sličnu strategiju kako bi pobijedili i u drugom. Bojno polje je ponovno Europa. Prošli put raspolovljena je bila Njemačka i u konačnici Moskva nije uspjela zaustaviti utjecaj Washingtona. U novom Hladnom ratu epicentar se seli istočnije. Ukrajina bi sad mogla završiti kao nekoć Njemačka, bilo ratom ili državnim udarom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
