Američki ministar vanjskih poslova Rex Tillerson posjetio je 30. ožujka Ankaru, čime je postao prvim visokim dužnosnikom Trumpove vlade koji je službeno došao u Tursku. Vrijeme dolaska pokazalo se izrazito simboličnim jer je dan prije turska vlada proglasila da je završila Operacija Eufratski štit u Siriji. Amerikanci su također pojačali svoje djelovanje u susjednoj zemlji u operacijama oko oslobađanja Rake, sada jedinog većeg preostalog uporišta terorističke skupine Daeš.
Ovaj je posjet uvelike vezan za situaciju u Siriji, jer se Turci nadaju da će Washington prestati podupirati kurdske jedinice u borbi protiv Daeša te da će Turska i SAD zajedno djelovati u Siriji. Zbog toga je Tillerson vodio dvosatne razgovore s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, a potom odvojeno i s premijerom Binalijem Yildirimom i ministrom vanjskih poslova Mevlutom Cavusogluom.
Tillersona je pratio poseban poslanik predsjednika za globalnu koaliciju protiv Daeša Brett McGurk, kojega je Ankara kritizirala zbog bliskih odnosa s kurdskim Narodnim zaštitnim jedinicama (YPG). Zanimljivo, na sastancima nije bio američki veleposlanik u Ankari John Bass, koji je poznat kao snažni zagovaratelj popravljanja odnosa. Osim pitanja kurdskih snaga u Siriji razgovor se vodio i oko izručivanja turskog klerika Fethullaha Gülena koji živi u egzilu u SAD-u. Ni po jednom pitanju dvije strane nisu postigle dogovor, a na zajedničkoj izjavi za tisak Tillersona i Cavusoglua atmosfera je bila ledena. Prijateljstvo nije steknuto, ali nije produženo ni neprijateljstvo. Cavusoglu je spomenuo da je Barack Obama odbio zaustaviti potporu YPG-u, ali da Ankara želi stvoriti novu energiju i novi trenutak u svojim odnosima s Trumpovom administracijom. Tillerson je potvrdio da je sa svojim turskim kolegom raspravljao o mogućnostima, ali da su odluke teške, no lukavo je izbjegao naznačiti koje su američke pozicije u tim odlukama.
Washington jasno pokazuje svoju odlučnost u suradnji s kurdskim snagama, a posebno u približavanju Raki. Time SAD želi stvoriti vlastito težište u istočnoj Siriji u suradnji s Kurdima, a ne s Turcima. Zapravo, radi se o već viđenom scenariju, jer Amerikanci time žele spriječiti preveliki utjecaj Turaka na kurdska područja kakav već Ankara ima u sjevernom Iraku odnosno u autonomnom Kurdistanu. U tim odnosima ne može doći do smanjivanja napetosti i previše emotivnosti jer Turska smatra da je YPG teroristička organizacija, a Amerikanci u njoj vide koalicijskog partnera i ništa se tu ne može popraviti bez konsenzusa obiju strana.
Turska je u grozničavom pokušaju oslobađanja ključnih gradova koje drži Daeš, jer se time postiže značajna pregovaračka točka u raspravi o budućem ustrojstvu sirijske države. Već mjesecima Erdogan govori da su Raka i Manbidž turski glavni vojni i politički ciljevi u Siriji, te stalno pokušava uvjeriti Amerikance da surađuju s turskom vojskom i Slobodnom sirijskom vojskom u konačnom napadu na Raku umjesto s Kurdima. S obzirom da se to očito ne događa, pitanje se postavlja što će Turska napraviti zauzvrat jer je sigurno da neće stajati mirno po strani i promatrati kako gubi svoju prednost. Američku suradnju s Kurdima Turci smatraju okosnicom stvaranja kurdske države, koja bi uzela dijelove Turske, Irana, Iraka i Sirije i sasvim sigurno izazvala goleme ratne napore.
Sama Raka je iznimno važan grad jer utječe na političku ravnotežu i kalkulacije. Grad i njegova okolica, gdje živi oko osamsto tisuća ljudi, u rukama je Daeša od siječnja 2015. te djeluje kao glavna vojna baza ove terorističke skupine i de facto njihov glavni grad u Siriji. Daešovski vojskovođe su toliko sigurni u svoju bazu da su tamo naselili i svoje obitelji. Zbog svoje blizine Iraku, Daeš je u mogućnosti pokretati svoje snage prema susjednoj zemlji. Tako je ovaj grad postao određenim simbolom borbe protiv Daeša. I dok nitko nema pojma kada bi sirijski građanski rat mogao uistinu završiti, a kamoli kako će izgledati nova Sirija, postoje znakovi i šaputanja da bi se u sjevernoj Siriji mogli ostvariti kurdski autonomni kantoni koji de facto već i postoje. Problem je što se oni ne mogu spojiti jer je Turska osvojila koridor prema al-Babu i time spriječila ujedinjenje tih kantona. Što se tiče zapadne Sirije, nju većinom kontrolira Damask, s potporom Rusije i Irana. S obzirom da je velika mogućnost da se Daeš konačno izbaci iz Rake, sve je važnije pitanje tko će preuzeti tamo kontrolu i koja će biti uloga tog grada u budućoj Siriji.
Naime, Kurdi su sasvim otvoreni da žele Raku pod svojom kontrolom, što su javno potvrdili PYD i Kurdistanska radnička partija, koji bi time zaokružili tzv. Demokratski federalni sustav Sjeverne Sirije kako nazivaju Rodžavu. Zajedno s Južnim Kurdistanom odnosno autonomnom vladom u sjevernom Iraku kuju se planovi o proglašenju nezavisnosti. To je iznimno opasan korak koji bi proizveo veliki međunarodni sukob na Bliskom istoku. Demokratski federalni sustav proglasio je prošlog prosinca Sirijsko demokratsko vijeće, u kojemu PYD ima najjaču poziciju. Iako tu federaciju nije priznala niti jedna velika svjetska sila, kao ni Damask, ipak je očito da će PYD imati ključnu ulogu u sirijskom restrukturiranju, barem ako se za to pitaju Amerikanci. U tome Washington i Ankara nikako da ostvare zajedničke polazne točke.
Isto se događa s Gülenom, koji je imao ključnu ulogu u povećanju napetosti između dvije zemlje. Turska vlada je službeno zatražila od Washingtona izručenje Gülena, ali do sada nije naišla na pozitivan odgovor. Turci naglašavaju ovo pitanje u svim sastancima s američkim dužnosnicima na svim razinama, ali odgovora nema. Cavusoglu je pokušao uvjeriti Tillersona da su nastali novi dokumenti i podatci koji su podastrijeti američkom glavnom tužitelju. Turci sada vide mogućnost izručivanja jedino sudskim putem, jer Amerika često ne izručuje pojedince zbog političkih zločina. Da bi stvar bila gora, u SAD-u je uhapšen visoki dužnosnik jedne od najvećih turskih državnih banaka Halkbank Mehmet Hakan Atilla. Amerikanci su ga optužili za suradnju s iransko-turskim trgovcem zlata Rezom Zarrabom koji je uhićen prošle godine u Miamiju. Obojica su osumnjičeni da su stvarali urotu za izbjegavanje trgovačkih sankcija s Iranom. Turska je odmah protumačila ovaj korak politički motiviranim.
Udar na državnu financijsku strukturu je svakako jedan vid pritiska na Tursku, jer se tursko gospodarstvo teško suočava s krizom koju je prouzročio Erdogan hapšenjem brojnih sposobnih poduzetnika osumnjičenih da su dio Gülenovog pokreta. Nakon državnih službenika i sveučilišnih profesora, na red je došla poslovna elita. Posljedice su već vidljive, jer se BDP znatno srozao, a u prosincu se nezaposlenost podigla na 13 posto, što je najviša razina u posljednjih sedam godina. Turska lira je također vrlo nisko u odnosu na dolar, što je mnoge kompanije uništilo jer imaju dugove u američkim dolarima. Sve uoči referenduma o promjeni turskog ustava, ova situacija dodatno povećava izglede da će američka prisutnost na Bliskom istoku biti povod za tursku ljutnju i opasne igre oko kurdske države.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
