Stranka Pravo i pravda (PiS), koju vodi Jarosław Kaczyński, ponovno je na vlasti u Poljskoj, nakon što je osvojila nedavno 37,6 posto glasova na parlamentarnim izborima i snažno pobijedila Građansku platformu, koja je osvojila 24,1 posto glasova. Nakon što je u svibnju na predsjedničkim izborima pobijedio Andrzej Duda, jedna stranka će voditi cjelokupnu izvršnu vlast Poljske po prvi puta nakon pada komunizma 1989.
Kaczyński sada nadzire gotovo sve razine moći u Poljskoj. Jedina nada onima koji smatraju da on i populistički nacionalizam njegove stranke predstavljaju prijetnju demokraciji jest što PiS nema dvije trećine mjesta u poljskom parlamentu (Sejm) čime bi imali svu mogućnost za promjenu ustava. Izborni rezultati, međutim, stoje u snažnoj opreci poljskih gospodarskih i društvenih činjenica. Otkako je na vlasti Građanska platforma, rast BDP-a je bio veći od prosjeka OECD zemalja, kumulativno od 2008. do 2014. 23,8 posto. Isto tako je nezaposlenost pala ispod deset posto prvi puta u dva desetljeća, a proračunski deficit je pao s osam posto BDP-a na ispod tri posto.
Štoviše, prema ispitivanjima javnog mnijenja, Poljaci nikad nisu bili zadovoljniji svojim životima dosad. U rujnu, poljsko najvažnije ispitivanje javnog mnijenja je pokazalo da 84 posto Poljaka vjeruje da su posljednje godine bile uspješne za njihovu zemlju i stanovništvo. Stoga je iznenađujuće da nisu oni koji su društveno marginalizirani i ekonomski ranjivi ti koji su doveli PiS na vlast. Građanska je platforma izgubila potporu onih koji su najviše profitirali njihovom vlašću. Odlučujući su bili predsjednički izbori u kojem je tadašnji predsjednik, član Građanske platforme Bronisław Komorowski vodio neuspješnu kampanju u kojoj se zrcalilo njegovo uvjerenje u pobjedu. Kada je izgubio, nitko u poljskoj političkoj klasi nije bio više iznenađen od Dude, njegovog protukandidata.
Kako je moguće da vlada s najboljim gospodarskim pokazateljima u Europi bude tako osramoćena na izborima gdje pobjeđuje nacionalistička i pomalo euroskeptična stranka koja je do prije godine dana bila skoro nepostojeća? To je pitanje koje se pitaju mnogi politolozi, jer ako stvaranje poslova i širenje gospodarstva ne vodi pobjedi na izborima – što vodi? Jedan od odgovora jest svakako što ljudi vole i žele promjene. Građanska platforma je na vlasti od 2007., što je u postkomunističkom sustavu Srednje Europe nesvakidašnje ako je na vlasti postkomunistički premijer. Mnoga društvena, politička i ekonomska pitanja ostaju neodgovorenima, zajedno s onima koja muče cijelu Europu.
Kad je premijer Donald Tusk napustio Poljsku dobivši posao u Europskom vijeću, njega je naslijedila Ewa Kopacz, koja je bila iznimno slaba i kabinetski orijentirana premijerka – doista ne osoba na čelu kakvu Poljaci vole. No, problemi su ipak dublje naravi. Poljska je zabilježila četvrti najniži porast u javnom dugu u Europskoj uniji, izgradila niz dobrih autoputeva, lokalnih prometnica, zrakoplovnih luka, bolnica i stadiona, ali ipak se osjeća da zemlja ide krivim putem, te da je na rubu katastrofe. Čak je i Kopacz priznala da postoji nesvakidašnji kontrast između javnog napretka koji svi vide i privatnog očaja koji je prisutan među Poljacima.
Razlog tome jest što poljski političari nisu odredili kontekst unutar kojega djeluju. Tijekom premijerskog mandata Donalda Tuska mnogo se govorilo o vladi koja ekonomski grabi naprijed. Tusk je sam cijenio Poljake zbog njihove predanosti radu, ali je izbjegao naglasiti da bez vladinih učinkovitih makroekonomskih politika sav taj trud je uzaludan. Nikada nije podsjetio glasače da su vladine odluke donijete u vrijeme globalne financijske krize 2008., da vlada nije tražila pomoć EU-a, te da se to pokazalo dobrom odlukom za poljsku privredu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
