Kada se govori o odnosima na Bliskom istoku, religijske sekte imaju ključnu ulogu u oblikovanju unutarnje i vanjske politike regionalnih aktera. To je postalo očito posebice s Arapskim proljećem i izbijanjem rata u Siriji i susjednom Iraku. Iran i Saudijska Arabija su počeli, u borbi za regionalnu prevlast sve više koristiti sektašku politiku u svojim međunarodnim ophođenjima.Odnosi različitih muslimanskih sekti osobito Sunita, Šijita, Kurda i Salafista su se značajno pogoršali zadnjih nekoliko godina. To je kao rezultat imalo da su sektaški čimbenici odigrali odlučujuću ulogu u oblikovanju vanjskopolitičkih dinamika cijele regije.
Kao primjer radikalno promjenjive situacije, Hezbollah iz Libanona se pretvorio u ogorčenog neprijatelja u očima Sunita, dok je prije Arapskog proljeća bio viđen, barem od jednog dijela Sunita, kao organizacija koja se herojski odupire izraelskoj politici. Slična situacija se mogla primijetiti u Palestini gdje je Hamas dobivao financijsku potporu kako od zemalja Zaljeva tako i od šiitskog Irana. Potpora od Irana je zadnjih nekoliko godina zaustavljena, što je direktna posljedica sukoba s Petromonarhijama Zaljeva, iako je Teheran odlučio 2017. obnoviti potporu palestinskim organizacijama.
Slabljenje državnog aparata, ili nedovršeni proces nation buildinga na Bliskom istoku je imao kao rezultat poistovjećivanje s identitetima koji nisu skladu s nacionalnom državom, poput sekti, etničke pripadnosti ili plemena, koji potom predstavljaju transnacionalnu zajednicu koja djeluje izvan državnih granica. Sektaški sukob kojem svjedočimo je rezultat slabosti države, ali istovremeno i njen uzrok. Sektaške napetosti su dovele do nasilja i imaju kao posljedicu da se građani još više počinju identificirati s pod- i transnacionalnim skupinama.
Sekte i savezništva u kontekstu rivalstva Irana i Saudijske Arabije:
U Siriji, Assadov režim je igrao na kartu ugroženosti manjina kako bi osigurao potporu primjerice kršćanskih milicija, druza i naravno alavita.
Također brojni vanjski akteri, poput libanonskog Hezbollaha i Teherana su sudjelovali u borbama bilo izravno, bilo pružanjem sredstava ili oružja. Iran se u tom kontekstu posebno istaknuo sa svojom potporom Siriji, slanjem oružja, savjetnika i vojnika kao i koordiniranjem šiitskih milicija iz drugih zemalja poput Afganistana. Libanon i Irak su sami pokušali izbjeći preveliki angažman, ali ne-državni akteri su opetovano prelazili ove granice. Kao znak slabljenja države, sirijske granice postale su sve tanje, olakšavajući prijelazak vojnika i oružja, ali i raseljenih osoba koje su bježale od rata.
Izvan Sirije, šiitske milicije poput iračkih skupina Asa'ib Ahl al-Haq i Kata'ib Hezbollah, opravdaju svoj angažman zaštitom svetih mjesta poput džamije Sayyeda Zeinab u Damasku dok pak militantne skupine Sunita i Salafista, podržane Katarom i Saudijskom Arabijom, su pak koristile anti-šiitsku retoriku i anti-iranske stavove kako bi opravdali svoje djelovanje. Iz svega je očigledno da se rat u Iraku i Siriji pretvorio u proxy sukob Irana i Petromonarhija s ciljem jačanja vlastitog regionalnog utjecaja.
U Iraku je premijer Nouri al-Maliki s željom za stjecanjem veće političke moći, otvoreno sektaškom retorikom i korištenjem iračkih sigurnosnih snaga (ISF) za političke svrhe ojačao sektašku polarizaciju. U tom kontekstu, sunitska pobuna protiv koalicijskih snaga u Iraku uglavnom je ugušena obećanjem političkog sudjelovanja. Političko i vojno ciljanje iračkih sunita od strane Malikija je, međutim, potaknulo percepciju od strane Sunita da su ugroženi. Prosvjedni pokret koji je izbio nakon što je Maliki pokušao uhititi bivšeg ministra financija Rafia al-Issawija, je pojačao te zabrinutosti, a smrtonosni napad iračkih sigurnosnih snaga na prosvjedni kamp Hawije je samo još više išao u prilog postojanju realnih prijetnji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
