Analiza raketnih poruka: Vojno buđenje Irana i završni korak u transformaciji Bliskog istoka u prostor vladavine čiste sile

Nešto se mijenja u iranskom pristupu. Jasno, mijenja se i cijeli Bliski istok i bilo je za očekivati da će se tome adaptirati i Iran, ali svejedno, aktualni niz raketnih napada u Iraku, Siriji i sad u Pakistanu pokazuje jedan drugačiji Iran koji je spreman svoje interese projicirati i direktno, ne samo preko popriličnog broja saveznika i posrednika.

Ima li Iran pravo na to? To je već kompleksno i skoro pa retoričko pitanje u kontekstu sve napetijeg Bliskog istoka. Očito je da na ovom prostoru sila ubrzano postaje dominantan način "komunikacije". Ali ono što Iran radi ovdje nije nimalo drugačije od onog što već godinama radi jedna Turska koja skoro pa redovno bombardira ciljeve po sjevernom Iraku ističući kako se na taj način bore protiv pripadnika kurdskog PKK-a, odnosno protiv separatizma koji prijeti Turskoj već oko 4 desetljeća. Po istom ključu Turska u susjednoj Siriji ne samo da izvodi napade već i djelomičnu okupaciju na svakoj točki gdje su njene snage prisutne.

Zapad ima razumijevanja kad Turska kaže da moraju imati tampon zonu prema Siriji - unutar Sirije, dakako. Dobro, nije baš da ih odveć podržavaju u tome, ali nema ni neke velike osude, zato što je Turska saveznik iz NATO-a i bitan akter u regiji Bliskog istoka.

Sjeverni Irak je pak postao prostor koji Turska kao da smatra svojim produženim teritorijem nad kojim ima pravo provoditi sve vojne mjere koje im se prohtje. Bagdad po tom pitanju može samo skladištiti pisma prosvjeda pri UN-u, a to već traje godinama.

Drugi akter koji se oslanja na sirovu silu (i svoje zapadne saveznike) je Izrael. Naime, izraelska vojska godinama krši sav suverenitet Libanona, Sirije i šire ciljajući gdje god im se prohtje, a sve na temelju argumenta o navodnoj zaštiti svoje sigurnosti.

Zapravo gdje god na Bliskom istoku nađemo zemlju s malo jačom vojskom ista je spremna bez previše ustručavanja napadati tuđe teritorije za ovakav ili onakav vlastiti interes. Jasno, uvijek će se reći da je sve bilo u svrhu nacionalne sigurnosti, no to je termin koji obuhvaća i posve drske agresije. Primjer je saudijska vojna intervencija u Jemenu. Hutiji, koji su zbacili pro-saudijsku vlast, nisu predstavljali direktnu prijetnju bogatoj naftnoj monarhiji, no sama činjenica da su povezani s Iranom već je bila dovoljna Rijadu da pokrene vojnu intervenciju koja je Jemen, i inače najsiromašniju zemlju Bliskog istoka, gurnula u još veći ponor humanitarne katastrofe. Slično je prije više od desetak godina Saudijska Arabija intervenirala i u otočnu monarhiju Bahrein kad se tamošnje većinsko šijitsko stanovništvo počelo buniti protiv sunitske monarhije. Tad je postalo jasno da je tzv. Arapsko proljeće vrlo selektivan fenomen koji "može za nas, ali ne za njih".

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.