Uskoro se očekuje razrješenje jedne od najiščekivanije bitke u Siriji, one između sirijskih Kurda i turskih vojnih snaga. Usred te borbe nalazi se i SAD, koje podržavaju Kurde u ratom razrušenoj zemlji. Ove razlike u razmišljanjima i stavovima posebno se očitovalo 2. ožujka kada je turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu najavio da će Turska udariti na kurdske Sirijske obrambene snage (SDF), među kojima je i YPG milicija, ako one ne napuste Manbidž, grad blizu južne turske granice. Tu se Ankara sudara s američkim stavom i sve je jasnije da će se razlike oko pristupa SDF-u morati razriješiti prije nego se krene prema Raki. Ako Amerika i Turska jasno ne definiraju ulogu Kurda na bojištu, neće moći učinkovito napasti glavni grad terorističkog Daeša u Siriji.
Udar na Raku zahtjeva veliku integraciju stranih sila, posebice turskih i američkih jer se u dogovorima Raka ostavlja turskom interesnom području. No, Kurdi koji obitavaju ovdje predmet su spora ove dvije vojne sile. Amerikanci smatraju da su Kurdi učinkovita iako ponešto ograničena borbena skupina, dok ih Turci vide kao teroriste koji žele ojačati svoje strateške pozicije blizu jugoistočnih turskih granica. U Washingtonu vide SDF kao prikladnog partnera u borbi protiv Daeša, jer su Amerikanci u potrebi za više trupa na terenu bez slanja vlastitih vojnika. SDF im pruža takvu mogućnost. No, kako je moć Kurda ipak ograničena, Amerikanci ih vide kao sredstvo za postizanje cilja. Da li će se taj cilj ostvariti ovisi o američkom odnosu prema Turskoj. Zapravo, može se reći da je tursko-američki odnos ključan za američku strategiju na Bliskom istoku, a turski savez s Iranom i Rusijom, iako labav, pokazuje da SAD gube u svojoj hegemoniji nad ovim trusnim područjem međunarodnih odnosa.
Manbidž je bio strateško uporište Daeša kroz 2016. godinu jer je nadgledao koridor za snabdijevanje i ulazak za strane borce. Amerikanci su poduprijeli SDF u njihovom uspješnoj bitci za Manbidž, što je stvorilo obrambenu poziciju za Kurde u sjevernoj Siriji. Kurdi nisu imali ni želje niti sposobnosti dublje ulaziti u teritorij pod kontrolom Daeša, ali je bilo važno da se pokažu vrijednima SAD-u u vrijeme kada je sve veća turska prijetnja. Surađujući sa SAD-om, Kurdi su dobili teritorij, oružje i veći legitimitet u očima međunarodne zajednice, a danas-sutra razmišljaju kako bi tu prednost pretočili u osamostaljenje kurdske države. Ali u Ankari drugačije vide situaciju. Za njih je zauzimanje Manbidža povod za djelovanje. Općenito, Turci rade malu razliku između Manbidža i Kurdistanske radničke partije (PKK), marksističko-nacionalističke pobunjeničke skupine koja se od kasnih sedamdesetih u Turskoj bori za autonomnu kurdsku državu i u tom cilju izvodi terorističke napade. PKK i sirijski Kurdi imaju isti cilj, a stvaranje te države izravno ugrožava suverenitet i teritorijalni integritet Turske, Sirije, Iraka i Irana. Stoga se, barem iz turske perspektive (ali uz istu spremnost i drugih zemalja) kurdske želje moraju srušiti. Jedan oblik odgovora na percipiranu kurdsku prijetnju jest kretanje Slobodne sirijske vojske, s turskim blagoslovom, na niz sela zapadno od Manbidža 1. ožujka. Te prijetnje je SDF odbacio s lakoćom.
SAD, srećom po mir na Levantu, nema naum podupirati kurdsku državnost ili pružati mogućnosti da se ona stvori putem oružja. Predsjednik Donald Trump je pohvalio Kurde, ali nije predstavio jasnu strategiju gdje bi se vidjelo da li State Department podupire ili blokira kurdske ciljeve. Ovdje se vidi jasna pragmatičnost Amerike, gdje će se Kurdi iskoristiti samo kao oruđe, a potom će im se zahvaliti eventualno uz neku manju autonomiju u Siriji, svakako ne onakvog statusa kakav ima autonomna pokrajina Kurdistan u Iraku. I opet je u svemu pomogla Rusija. Ubrzo nakon izjave turskog šefa diplomacije, došlo je do dogovora između Rusije, sirijske vojske i SDF-a da se kontrola gradova zapadno od Manbidža preda sirijskoj državnoj vojsci. Ovdje se nastoji stvoriti tampon zona između SDF-a i sirijskih pobunjenika s jasnom turskom potporom, među kojima su Turkmeni i razne islamističke milicije. Oni su napokon 23. veljače ušli u al-Bab, otkuda se Daeš po svoj prilici povukao. Čini se da u završnici sirijskog rata sve strane žele postići što bolju poziciju za kasnije pregovore o novoj sirijskoj vlasti i novom državnom uređenju.
Sirijska vojska je u međuvremenu blokirala koridor između al-Baba i Rake, koju su turski dužnosnici opisali kao idući cilj turskih snaga i njihovih partnera. Stoga Turci sada imaju mogućnost stići do Rake preko Manbidža, Kobanija ili Tel Abijada, sve gradova pod kurdskom kontrolom. Ako Turska želi sudjelovati u presudnoj bitci protiv Daeša, morat će se probiti kroz kurdske redove. To Ankari ne pada teško, jer od samog početka je bilo rečeno da će Operacija Eufratski štit biti usmjerena na poraz Daeša kao i na sprječavanje kopnenog spajanja kurdskih kantona Kobani i Afrin. Iz izjava turskih dužnosnika vrlo je jasno da ih Kurdi u Manbidžu izrazito iritiraju, te su nekoliko puta promijenili izjave kuda će se kretati vojna mašinerija - izravno prema Raki ili prema Manbidžu. S obzirom da je legitimnost borbe usmjerena samo protiv terorista, Turci nikako da odluče kojim bi putem ostvarili svoje interese.
Kurdi smatraju da će se Rusija i Turska dogovoriti da se al-Bab preda pod upravu turskih snaga kao zamjena za Halep, te da bi time turska uloga u Siriji bila gotova. Turska bi, prema njihovim razmišljanjima, mogla probati ući u Manbidž posredstvom oružanih skupina koje Ankara podupire, ali za to su pešmerge i druge sastavnice SDF-a spremni. Na terenu se i dalje smatra da će američko zapovjedništvo potaknuti i braniti SDF u bitci za Raku, te da su američke predanosti za Manbidž pod kurdskim nadzorom i dalje valjane. Amerikanci su već uspostavili svoju bazu u Manbidžu, što Kurdima daje uvjerenje da ih neće iznevjeriti. Za svaki slučaj, Kurdi su pristali na terensku suradnju sa sirijskom državnom vojskom i Rusima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
