Nije tajna kako je došlo do naglog zatopljenja odnosa između Moskve i Atene nakon što je vlast u Grčkoj preuzela ljevičarska SYRIZA. Novi grčki premijer Alexis Tsipras i drugi članovi nove Vlade već su naglasili svoje stavove, ističući kako se protive sankcijama prema Rusiji (vidi: Vanjskopolitički kontekst velikih promjena u Grčkoj: Kako će se SYRIZA postaviti prema sukobu između Zapada i Rusije?). No, iz Rusije sada dolaze zanimljive poruke.
Naime, unatoč činjenici da Grčka to nije direktno zatražila, bar ne još, ruski ministar financija, Anton Siluanov, rekao je danas kako ne odbacuje mogućnost da bi upravo Rusija mogla na sebe preuzeti financijsko spašavanje duboko zadužene Grčke.
Ne iznenađuje ni činjenica da njegova izjava dolazi svega nekoliko dana nakon što je nova grčka ljevičarska Vlada otvoreno se suprostavili sankcijama prema Rusiji, pa čak i EU izjavi u kojoj se Rusiju krivi za aktualnu eskalaciju oružanog sukoba na istoku Ukrajine.
Jesu li sada ove, itekako značajne, poruke iz Moskve neka vrsta uzvraćanja usluge? Moglo bi se tako protumačiti. Nije tajna da će Rusija nastojati izgraditi što bolje odnose sa svim zemljama čije se vlasti budu odbijale pokoriti striktnom stavu Zapada, na čelu sa SAD-om. Iste te zemlje zauzvrat mogu računati na bolje odnose s Rusijom, a to se u konačnici tiče i ekonomskog aspekta.
Nemojmo zaboraviti kako je Rusija nešto slično pokušala i s Ukrajinom, prije izbijanja krize. Ponudili su Kijevu milijarde eura povoljnih kredita, no kada je tadašnji predsjednik Janukovič odlučio ponudu prihvatiti, desio se Majdan i sve što je uslijedilo nakon toga.
Dakako, Janukovič, bez obzira što zaista jest bio demokratski izabran i što je njegov izbor tada, 2010., pozdravio i Zapad - jer im je bio "oligarh po volji", ipak je živio u ogromnom luksuznom zdanju sa zlatnom WC školjkom, što svakako nije dobro prošlo kod osiromašenog ukrajinskog naroda.
No, što ako mladi premijer Grčke Alexis Tsipras krene u neku ozbiljniju suradnju s Rusijom? Treba li strahovati zbog toga? Novija nas povijest uči da bi trebao itekako strahovati. Svaki pozitivniji odnos prema Rusiji je danas postao politički neprihvatljiv sferi utjecaja nad Europom koja stiže preko Atlantika.
Mađarski premijer Viktor Orban dobar je s ruskim predsjednikom Putinom u zadnje vrijeme pa su mu se nakon pojedinih izjava protiv sankcija prema Rusiji odmah "zakotrljale" ulične demonstracije, deseci tisuća koji su pozivali na "demokraciju" i okretanje "natrag prema Zapadu". U isto vrijeme u američkom Kongresu su mađarskog premijera otvoreno nazivali "neo-fašističkim diktatorom" (vidi: Zbog odnosa s Rusijom Orban mora pasti? Tisuće ponovno na ulicama Budimpešte - Mađarskoj zbog geopolitike prijeti "Ukrajinski scenarij").
Slične opisne pridjeve već godinama dobiva i predsjednik Bjelorusije, Aleksandar Lukašenko, upravo zbog dobrog odnosa s Moskvom. To je to što se tiče Europe, kako prolaze Rusiji naklonjeniji političari izvan Europe ne treba posebno ni isticati - dovoljno je vidjeti što se dogodilo s Libijom i kasnije sa Sirijom, a i nagli porast nesigurnosti u Egiptu, zanimljivo, dolazi nakon zatopljenja odnosa između Kaira i Moskve.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
