Analiza povijesne adaptacije geopolitike 21. stoljeća: Sirija je bila ruski pokušaj da svijetu pokaže da nije "samo regionalna sila", na kraju se ipak ispostavilo da je Obama bio u pravu i za to im nije kriv Assad

Pad Sirije mijenja toliko toga u kontekstu geopolitike, skoro da je okreće naglavačke od tektonskih promjena. Prije svega sudbina Sirije sad je novo pravilo po pitanju što se može dogoditi i kojom brzinom. U jednom trenutku Sirija je redefinirala geopolitiku na način da je poslužila kao potvrda da američki planovi ne moraju nužno proći. Sjećamo se onog Obaminog niza glede toga "tko mora otići". Djelovao je potpuno nadmoćno. Kad je rekao da Ben Ali "mora otići", otišao je. Kasnije je rekao to i za Hosnija Mubaraka, pa zatim Gaddafija. Egipatskog predsjednika srušila je ulica dok je libijskog pukovnika srušila američka i saveznička vojna intervencija. Zatim je rekao istu stvar i za Bashara al-Assada. "Assad mora otići" - poručio je Barack Obama što je, izuzev vrlo jasnih strateških interesa, svakako probudilo i određeni prkos u Rusiji koja se osjetila dovoljno snažnom da kaže "e neće".

Ta sama činjenica, da Sirija opstaje iako je određena za rušenje i prevrat, bila je dovoljno snažna da iz temelja mijenja geopolitičku analizu 21. stoljeća. To je bio trenutak u kojem je SAD shvatio da je Rusija (ponovno) postala prijetnja njihovim globalnim ambicijama. Rusija je htjela to postati, Putin je htio to postati. I postali su, godinama.

Tek nakon što je Rusija čvrsto stala na stranu Sirije osjetilo se da se svijet mijenja iz pozicije potpune unipolarne dominacije prema nekom novom modelu multipolarnosti, gdje bi iza ruskog iskoraka na scenu mogle stupiti snažnija Kina, Indija, zemlje globalnog juga... Uvjet je bio da Rusija uspije. Moralo se pokazati, bar jednom, da američki plan nije apsolutan. Kad je završio Obamin drugi mandat, a Assad "nije otišao", to je zaista izgledalo kao pobjeda izazova koji je pokrenula Rusija.

Geopolitika nipošto nije egzaktna znanost. Ona se itekako vodi emocijama i pretpostavkama. Ruska obrana Sirije bila je signal brojnim zemljama da možda ne moraju više nužno slijepo slijediti američki diktat. U većoj i manjoj mjeri to se osjetilo diljem svijeta, naročito u Africi gdje je cijeli jedan niz zemalja pod tim utjecajem otarasio se utjecaja bivših kolonizatora i počeo graditi bliske odnose s Rusijom i Kinom. Veliki gubitnik ove transformacije bila je Francuska čiji vojnici inače upravo u ovom trenutku napuštaju još jednu zemlju koja ih je potjerala, Čad.

Assad na vlasti u Damasku bio je simbol prve američke nemoći nakon jako dugo vremena. Deset godina nakon ogromnih napora da sruše Assada počeo se urušavati američki plan kontrole nad Afganistanom te su tamo morali bježati od talibana što je pak još dodatno pojačalo taj dojam. Jer sve što se događa u ovoj domeni pomiče to geopolitičko klatilo utjecaja. Zemlje poput Saudijske Arabije, pa u jednoj manjoj mjeri čak i Izraela, počele su unositi nove kalkulacije u svoju vanjsku politiku. Amerika više nije "jedini igrač" na sceni. Rusija dolazi u geopolitičkom smislu, a iza nje preko prokrčenog puta ekonomski se uzdiže Kina. Alternativa je stvorena i svijet se prilagođavao istoj, između ostalog kroz sve veću popularnost BRICS ekonomske grupacije gdje, iako je Kina daleko najveća ekonomska lokomotiva, Rusija je zapravo ideološki pogon koji otvara tu mogućnost.

No, kako smo i vidjeli, a nikad jasnije nego na padu Sirije, ovaj istup natrag na globalnu pozornicu koji je napravila Rusija skupo će je koštati. Ideja da bi se Amerika spustila na razinu ispod i bila tek "jedna među velikima" nikako nije mogla proći mirno. Očekivat da će to biti nekakav "prirodni proces" bilo bi jako naivno. No, Rusija je znala u što se upušta, ali su svejedno išli u to.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.