Nade turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana za većom moći propale su nakon nedjeljnih parlamentarnih izbora u Turskoj na kojima vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) nije uspjela ostvariti jasnu većinu. Time je Erdoganu poremećen plan da uz pomoć parlamentarne većine izmijeni ustav i uspostavi predsjednički sustav. Pobjeda AKP-a nije nikada došla u pitanje – tako je i sada osvojila 41 posto glasova, što je ipak velik pad s obzirom da je na parlamentarnim izborima 2011. AKP osvojila 49,8 posto glasova. Time je stranka ostvarila 258 mjesta u parlamentu, što je nedostatno za Erdoganove želje. Čak i plan B – a to je da AKP osvoji barem 330 mjesta, što je dovoljno da se raspiše javni referendum o ustavnim promjenama, nije ostvaren.
Uz nemogućnost ostvarivanja apsolutne pobjede, AKP je dobio i takmaca u prokurdskoj Narodnoj demokratskoj stranci (HDP), koja je najveća zanimljivost ovih izbora. Ući u turski parlament nije nimalo lako, jer je turski sustav iznimno otporan na male stranke. Izborni prag je deset posto što je turskoj političkoj eliti omogućilo da godinama živi u skoro dihotomnom odnosu sekularnih kemalista u oporbi i islamističke AKP na vlasti. HDP je osvojila više od 13 posto glasova i oko 80 mjesta u parlamentu s 550 zastupnika. AKP-u gubitak od sedam ili osam posto glasova ne bi bilo uništavajuće za stranku, ali je HDP svojim uspjehom izravno utjecala na potrebu nove koalicijske vlasti u Ankari.
Ovo je najgori rezultat koji je AKP ostvario u posljednjih 12 godina.
Druga najveća stranka i dalje je kemalistička Republikanska narodna stranka (CHP) koja je osvojila oko 25 posto glasova te će imati 132 mjesta, a nakon nje dolazi Stranka nacionalističkog pokreta (MHP) s nešto više od 16 posto glasova i 81 mjesta u parlamentu. Izlaznost je, kao i obično u Turskoj, bila visoka – 86,47 posto glasača (više od 53 milijuna ljudi) dalo je svoj glas o budućnosti turske politike. Ova brojka je stalno bila poticana, posebice posljednjih tjedana, masovnim skupovima i emotivnim apelima političara iz svih stranaka.
AKP-ova izgubljena bitka za premoćnu većinu znak je želje naroda za reformama i jačanjem građanskog društva. Naime, društvene i ekonomske politike koje sada AKP provodi nisu rezultirale jačanjem, nego slabljenjem srednjeg sloja, koji je stup gospodarskog i intelektualnog napretka Turske. Sasvim naprotiv, traži se novi, moderan diskurz u društvu, koji bi vodio promjeni i transformaciji stasale turske mladeži. Oni ne žele prihvatiti autokratske tendencije Erdogana.
Rezultati teško vode do političke stabilnosti u Turskoj. Zemlja je očito duboko podijeljena oko svog identiteta, načina vođenja politike, gospodarstva i kulture. Prije deset godina još je postojala nada da bi Turska mogla pomiriti islamsko usmjerenje vlasti i demokratsku proceduru, kao model za Bliski istok. Erdogan je posljednjih godina tu nadu u potpunosti iskorijenio. Niti demokratski usmjeren, niti naročito odan islamskim vrijednostima, postao je autoritaran vođa koji nastoji prikazati sebe dobrim muslimanom rušenjem kemalističkih tvorevina.
U tom razdoblju, Europa je ponešto odahnula, jer nije nastojala stvoriti bliske odnose s Turskom. Kao nekoć 'bolesnik na Bosporu', EU gleda na Tursku kao na određen problem Europe koji, čak i ako se ne riješi, ne prijeti pretjerano uobičajenim europskim poslovima. Takvo je viđenje Turske opasno i kratkovidno, jer ova zemlja leži na geopolitički važnom sjecištu Europe, Bliskog istoka i Rusije, u strateškom području NATO-a, što znači da je politička budućnost Turske važna za Europu u cjelini.
Zanemarivanje Turske u Bruxellesu znači i zanemarivanje granica NATO-a, koje su na crti sa Sirijom, Irakom, Iranom, područja snažnog kurdskog otpora, ISIL-ovog terorizma i potencijalnog prelijevanja sukoba u Tursku, a od tamo na Balkan. Već najavljene akcije terorista u Europi, uslijed snažne sigurnosti na zračnim i pomorskim lukama, znači samo jedno: takfiristi i salafisti će pronaći svoju putanju preko Turske i balkanskih zemalja, koje će biti prve na udaru takve opasnosti i zaokruživanja granica samoproglašenog 'kalifata'. Jedina zemlja koja to ozbiljno shvaća i pokušava pomoći Turskoj je Rusija.
Nadolazeći mjeseci biti će ključni kako za tursku demokraciju, tako i za mjesto Turske u široj geopolitičkoj slici. Turska demokracija je klimava, potencijali stabilne vlade sumnjivi. Nitko od tri druge stranke koje su ušle u zakonodavno tijelo ne želi tvoriti koaliciju s AKP-om, osim možda MHP-a. Ako bi AKP sada pokušao stvoriti manjinsku vladu, rani izbori bi kucali na vrata. To nije recept za stabilnost. Odmah po objavi rezultata, turska lira je pala u vrijednosti, a analitičari govore o najvećoj političkoj nesigurnosti u više od deset godina. Turska središnja banka odmah je reagirala kako bi spriječila gospodarsku štetu međunarodnog novčanog tečaja. AKP-ova izborna strategija oslonila se na tradicionalne birače iz središnje Anatolije, gdje je ostvareno mnogo ekonomskog rasta, ali koji ne drže značajne gospodarske pozicije u zemlji.
Jedno od pitanja jest i da li će dosadašnji premijer Ahmet Davutoglu nastaviti na istoj poziciji. Neki turski komentatori smatraju da bi trebao odstupiti kao izraz poraznih rezultata. Davutoglu za sada ne pokazuje takve namjere. Neki AKP-ovi zastupnici komentiraju da su bolji i rani izbori nego koalicija. Za formiranje vlade potrebno je 276 glasova, ali bi AKP mogla stvoriti manjinsku vladu. Ovo jest jedan od vjerojatnih rješenja političke krize, jer AKP ne želi tvoriti koaliciju ni s kime, kao što ni druge stranke ne žele koaliciju s AKP-om.
Manje vjerojatno rješenje, ali podjednako moguće jest da kemalisti i nacionalisti postignu dogovor unutar 45 dana i da njihovu koaliciju podrži HDP. Time bi nastala nova vlada, i to bi bila najveća noćna mora AKP-a.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
