Nade turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana za većom moći propale su nakon nedjeljnih parlamentarnih izbora u Turskoj na kojima vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) nije uspjela ostvariti jasnu većinu. Time je Erdoganu poremećen plan da uz pomoć parlamentarne većine izmijeni ustav i uspostavi predsjednički sustav. Pobjeda AKP-a nije nikada došla u pitanje – tako je i sada osvojila 41 posto glasova, što je ipak velik pad s obzirom da je na parlamentarnim izborima 2011. AKP osvojila 49,8 posto glasova. Time je stranka ostvarila 258 mjesta u parlamentu, što je nedostatno za Erdoganove želje. Čak i plan B – a to je da AKP osvoji barem 330 mjesta, što je dovoljno da se raspiše javni referendum o ustavnim promjenama, nije ostvaren.
Uz nemogućnost ostvarivanja apsolutne pobjede, AKP je dobio i takmaca u prokurdskoj Narodnoj demokratskoj stranci (HDP), koja je najveća zanimljivost ovih izbora. Ući u turski parlament nije nimalo lako, jer je turski sustav iznimno otporan na male stranke. Izborni prag je deset posto što je turskoj političkoj eliti omogućilo da godinama živi u skoro dihotomnom odnosu sekularnih kemalista u oporbi i islamističke AKP na vlasti. HDP je osvojila više od 13 posto glasova i oko 80 mjesta u parlamentu s 550 zastupnika. AKP-u gubitak od sedam ili osam posto glasova ne bi bilo uništavajuće za stranku, ali je HDP svojim uspjehom izravno utjecala na potrebu nove koalicijske vlasti u Ankari.
Ovo je najgori rezultat koji je AKP ostvario u posljednjih 12 godina.
Druga najveća stranka i dalje je kemalistička Republikanska narodna stranka (CHP) koja je osvojila oko 25 posto glasova te će imati 132 mjesta, a nakon nje dolazi Stranka nacionalističkog pokreta (MHP) s nešto više od 16 posto glasova i 81 mjesta u parlamentu. Izlaznost je, kao i obično u Turskoj, bila visoka – 86,47 posto glasača (više od 53 milijuna ljudi) dalo je svoj glas o budućnosti turske politike. Ova brojka je stalno bila poticana, posebice posljednjih tjedana, masovnim skupovima i emotivnim apelima političara iz svih stranaka.
AKP-ova izgubljena bitka za premoćnu većinu znak je želje naroda za reformama i jačanjem građanskog društva. Naime, društvene i ekonomske politike koje sada AKP provodi nisu rezultirale jačanjem, nego slabljenjem srednjeg sloja, koji je stup gospodarskog i intelektualnog napretka Turske. Sasvim naprotiv, traži se novi, moderan diskurz u društvu, koji bi vodio promjeni i transformaciji stasale turske mladeži. Oni ne žele prihvatiti autokratske tendencije Erdogana.
Rezultati teško vode do političke stabilnosti u Turskoj. Zemlja je očito duboko podijeljena oko svog identiteta, načina vođenja politike, gospodarstva i kulture. Prije deset godina još je postojala nada da bi Turska mogla pomiriti islamsko usmjerenje vlasti i demokratsku proceduru, kao model za Bliski istok. Erdogan je posljednjih godina tu nadu u potpunosti iskorijenio. Niti demokratski usmjeren, niti naročito odan islamskim vrijednostima, postao je autoritaran vođa koji nastoji prikazati sebe dobrim muslimanom rušenjem kemalističkih tvorevina.
U tom razdoblju, Europa je ponešto odahnula, jer nije nastojala stvoriti bliske odnose s Turskom. Kao nekoć 'bolesnik na Bosporu', EU gleda na Tursku kao na određen problem Europe koji, čak i ako se ne riješi, ne prijeti pretjerano uobičajenim europskim poslovima. Takvo je viđenje Turske opasno i kratkovidno, jer ova zemlja leži na geopolitički važnom sjecištu Europe, Bliskog istoka i Rusije, u strateškom području NATO-a, što znači da je politička budućnost Turske važna za Europu u cjelini.
Zanemarivanje Turske u Bruxellesu znači i zanemarivanje granica NATO-a, koje su na crti sa Sirijom, Irakom, Iranom, područja snažnog kurdskog otpora, ISIL-ovog terorizma i potencijalnog prelijevanja sukoba u Tursku, a od tamo na Balkan. Već najavljene akcije terorista u Europi, uslijed snažne sigurnosti na zračnim i pomorskim lukama, znači samo jedno: takfiristi i salafisti će pronaći svoju putanju preko Turske i balkanskih zemalja, koje će biti prve na udaru takve opasnosti i zaokruživanja granica samoproglašenog 'kalifata'. Jedina zemlja koja to ozbiljno shvaća i pokušava pomoći Turskoj je Rusija.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.