Aktualni sraz između Zapada i Rusije možemo promatrati i u jednom užem segmentu, onom koji se svodi na sraz između Rusije i europskog političkog centra. Taj sraz seže i u period prije izbijanja i eskalacije Ukajinske krize, vrlo je zanimljiv za promatranje jer otkriva pojedine paradokse. Kroz analizu ovog sraza možemo štošta uočiti i o aktualnim idealima europske politike centra jer koliko god se isti ideali činili autentičnima, upravo odnos s Rusijom otvara vrata sumnje prema toj autentičnosti.
Razumijevanje ovih paradoksa dati će nam mogućnost da što bolje prognoziramo europsku političku budućnost, stoga krenimo redom.
Ruski predsjednik Vladimir Putin posjetio je jučer Budimpeštu. Odabrao je Mađarsku kao prvu EU zemlju koju će posjetiti otkako je izbila Ukrajinska kriza, a njegov izbor nimalo ne iznenađuje. Naime, odnos između Moskve i Budimpešte već je duže vremena u uzlaznoj putanji, otprilike od onda otkako se mađarski premijer Viktor Orban počeo sve glasnije buniti protiv pojedinih EU nametnutih pravila.
Privlači li Rusija EU disidente ili se EU disidenti samoinicijativno javljaju Moskvi tražeći u njoj neku vrstu oslonca, pa i poluge, kojom bi mogli učvrstiti svoja stajališta kojima žele kontrirati politici Bruxellesa? Vjerojatno su obje konstatacije donekle točne.
Simbioza između Rusije i političkih "odmetnika" u Europi već je dobro poznata i funkcionira na jedan posve prirodan i očekivan način. Naime, ta ista Europska Unija - mada bila veliki ruski trgovinski partner - u isto vrijeme nastoji držati Rusiju pod kontrolom, naročito nakon eskalacije Ukrajinske krize kada su Rusiji uveli sankcije, koje sporadično postrožavaju.
Rusija aktivno traži saveznike u Europi i svijetu i u toj potrazi ne pita previše za politički kompas. Najdesnije i najlijevije politički orijentirane zemlje vrlo su bliske s Rusijom. Tako da primjerice imamo situaciju da se naglo poboljšavaju odnosi između Moskve i Atene otkako je na vlast došla ljevičarska SYRIZA, no u isto vrijeme niz desničarskih stranaka - koje su većinom još u oporbi (ne nužno zadugo), vrlo otvoreno stavljaju se na stranu Rusije u trenutku sraza između nje i Zapada.
Vlast u Budimpešti također je desnije orijentacije, mada se primarno svodi na populizam, pa i određene socijalne mjere, no brojni pokreti krajnije desnice u Europi također ne skrivaju simpatije prema Rusiji.
Mogli bismo reći kako Rusija u ovakvom izdanju nudi "za svakog ponešto", skoro za svakoga, dakako. Desnici je primamljiv konzervativizam Vladimira Putina, dok ljevica u ruskom vodstvu vidi jedini konkretan moderni oblik anti-imperijalizma. Naravno, postoje i značajne iznimke. Desničari iz Ukrajine svakako nisu ljubitelji niti Rusije niti Vladimira Putina, izuzev onih na Krimu i u Donbasu.
Iznimke nalazimo i u onim zemljama gdje je desnica dugi niz godina uređivana kao militantna linija obrane Zapadnih interesa, recimo u Hrvatskoj. No, tu više nije riječ o političkom kompasu već o sferama interesa koje su određivne povijesnim i drugim djelovanjem.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
