Pojam "Nova ljevica" u Kini se prvi puta pojavio tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća, kao pogrdan izraz kojim su kineski liberali označavali one intelektualce koji su se suprotstavljali tržišnoj reformi i daljnjoj uspostavi kapitalizma.
U suštini "Nova ljevica" predstavlja raznovrsne ideološke tendencije od neo-maoista, socijal-demokrata, kineskih patriota i lijevih nacionalista. Određen dio intelektualaca povezanih s novom ljevicom obrazovan je na zapadu, te je poučen tamošnjim slabostima i nedostacima kapitalizma razvio snažnu kritičku snagu s ciljem suprotstavljanja daljnjoj vesternizaciji Kine.
Jedno od temeljnih obilježja kineske nove ljevice jest njezina analitička realnost, ona se u isto vrijeme kritički osvrće na kapitalizam kao i na dijelove maoističke prošlosti, dok istodobno priznaje snagu određenih aspekata kapitalizma kao i pozitivna svojstva vladavine Mao Zedonga. Kao što je iz priloženog vidljivo, kineska nova ljevica izmiče jednostavnoj i lakoj definiciji.
Iako su intelektualci povezani s pojmom "Nove ljevice" u početku odbacivali taj naziv, nastavili su ga koristiti u nedostatku boljeg izraza. Jedan od vodećih kineskih intelektualaca i ikona nove ljevice, profesor kineskog jezika i književnosti - Wang Hui, smatra da dihtomija između liberala i nove ljevice ne postoji, već da se radi o mitu kineskih neo-liberala stvorenim s ciljem prisvajanja izraza "liberalizam" za sebe.
Wang Hui, koji čini socijal-demokratsko krilo nove ljevice inzistira da su "liberali" u Kini podijeljeni u dvije grupacije – prva, socijalno progresivni liberali (što uključuje i pripadnike nove ljevice) i druga, neo-liberali i neo-konzervativci, tj. zagovornici liberalizacije i kapitalizma. Suprotno dominantnom mišljenju o Kini kao smislenoj alternativi neo-liberalizmu, Wang Hui smatra da ta alternativa u stvarnosti ne postoji, te da ona tek treba zaživjeti.
On tvrdi da su jednopartijska kineska diktatura jednako kao i višestranačke predstavničke demokracije pognuli glave pred interesima globalnog kapitalizma, da je narodna borba za smanjenje i uklanjanje klasnih nejednakosti zamijenjena kompromisom i birokratizacijom, te da je društvo u cjelini postalo depolitizirano.
Wang Hui, kao originalni predstavnik socijaldemokratske misli unutar raznovrsnih ideoloških i kritičkih tendencija koje egzistiraju pod skupnim nazivom "Nova ljevica", priznaje određene pozitivne aspekte ere Mao Zedonga, vidjevši u njima korijene humanističke marksističke tradicije, kao i poveznicu s ranijim tradicijama kao što su anti-imperijalistički revolucionarni pokret "Četvrti svibnja".
Neo-maoistička grupacija nove ljevice smatra da program ekonomskih reformi pokrenut od strane Deng Xiaopinga nakon smrti Mao Zedonga predstavlja kontra-revolucionarni prevrat u kojem je jedan dio birokracije svrgnuo drugi, dok radnička klasa nije bila sudionik, već samo gledatelj u toj borbi. Minqi Li, predstavnik ove grupacije u inozemstvu, otvoreno tvrdi da su nakon smrti Mao Zedonga kapitalisti preuzeli vlast.
Minqi Li, koji je u mladosti i sam bio zaveden neo-liberalnim idejama, tvrdi da su svi lideri "demokratskog pokreta" iz 1989. godine bili pod utjecajem neo-liberalne ideologije. Za razliku od socijaldemokrata koji su kritičniji prema kulturnoj revoluciji, neo-maoisti često vole isticati tehnološki progres i socijalne pozitivnosti tog perioda, koji u službenoj kineskoj verziji povijesti ima isključivo negativan predznak.
Kineske vlasti optužuju da promiču skladno društvo isključivo zbog toga jer su se kroz godine u Kini razvili brojni društveni konflikti, kao i mnogi kaotični aspekti, iz čega izvire podatak da 1-5% kineske elite posjeduje 70% kineskog bogatstva. Li Minqi povezuje privatizaciju državne industrije iz 90-tih s porastom nezaposlenosti te dovodi u pitanje pouzdanost kineskih statističkih podataka o nezaposlenosti.
Ugrubo gledajući, neo-maoisti traže da se povrate prava radničkoj klasi skretanjem Kine u lijevo. Osim što su suprotstavljeni vladajućoj birokraciji, njihov najveći neprijatelj su neo-liberali čije su ideje također u opoziciji i koji rješenja ne nalaze u kineskoj povijesti i socijalizmu, već kopiranjem zapadnih kapitalističkih modela.
Jedan od najzanimljivijih, ali i najspecifičnijih intelektualaca kineske nove ljevice jest Kong Qingdong, direktni potomak Konfucija po muškoj liniji. Kong je glasan protivnik Sjedinjenih Američkih Država i zapadnog sustava vrijednosti, a osim toga i glasan protivnik kineskih ekonomskih reformi. Njegova politička linija predstavlja kombinaciju ortodoksnog komunizma i kineskog nacionalizma.
Kong gaji snažne simpatije prema Sjevernoj Koreji, Juche ideologiji i pokojnom vođi Kim Jong-Ilu. Poznat je po nekontroliranim i često radikalnim izjavama. Kong Kinu vidi kao "najkorumpiraniju državu na svijetu" te tvrdi da je država izgubila svaki osjećaj stida.
Smatra da Kina ima mnogo toga za naučiti od Sjeverne Koreje, koju smatra "velikom i impresivnom zemljom". Zanimljivo za dodati, mnogi analitičari Juche ideologije smatraju da ona u sebi sadrži dijelove konfucionističke misli.
Kong Qingdong, glasan je zagovornik provedbe "Chongqing modela", programa redistribucije bogatstva predloženog od strane Bo Xilaija, koji je izbačen iz Komunističke partije Kine, te zbog optužbi za korupciju predat sudu. Prema Kongu, protjerivanje Bo Xilaija predstavlja "zavjeru neprijatelja države", kako on slikovito naziva kinesku elitu.
Ako su i optužbe za korupciju protiv Bo Xilaija utemeljene, Bo je svojim modelom ipak pokušao smanjiti jaz između bogatih i siromašnih te vratiti kinesko društvo barem jednim dijelom na put socijalizma, dok vlast stoji u raskoraku – jednom nogom u socijalističkoj prošlosti, drugom u kapitalističkoj sadašnjosti, a pošto protjeruje i hapsi zagovornike socijalističkih ideja postavlja se pitanje kineske budućnosti.
Nova ljevica vuče ka socijalizmu, nova desnica (neo-liberali) ka kapitalizmu, a partijska birokracija koja čvrstom rukom omogućava egzistiranje sustava ne želi promjene ni u jednu stranu, iako po inerciji klizi i s vremenom preuzima sve više kapitalističkih obilježja.
Iako mnogi od nas simpatiziraju Kinu kao silu koja se geopolitički opire dominantnom i sveprisutnom američkom imperijalizmu, ostaje problem Kine kao sile koja ne teži uspostavi paralelnog financijsko-ekonomskog sustava koji bi funkcionirao po drugačijem modelu i čiji bi idejni temelj bio drugačiji od temelja američkog financijsko-ekonomskog sustava.
Kina se zadovoljava egzistiranjem u ovakvom sustavu i jačanjem svojih pozicija u njemu.
Može se postaviti pitanje: ima li Kina namjeru toliko ojačati da preuzme financijsko-ekonomski sustav od SAD-a i time postane vodeća svjetska sila?
To je veoma dobro pitanje, na koje mnogi odgovaraju potvrdno: "Da, Kina ima tu namjeru".
No, postavlja se pitanje što Kina ima novo dati svijetu, što mu već američki original nije dao? Zasad veoma malo, Kina da bi podigla svoj ugled u svijetu i da bi njezina borba protiv američkog imperijalizma postala punovrijedna u svakom smislu te riječi, prvo mora riješiti unutrašnje probleme i društvene devijacije, prvo mora saslušati svoj vlastiti narod i narodnu opoziciju. Svijetu ne treba loša kineska kopija Sjedinjenih Američkih Država, svijetu treba jedan novi original.
Bilješke:
http://insurgentnotes.com/2010/06/chinese-new-left/
http://www.wantchinatimes.com/news-subclass-cnt.aspx?id=20121001000008&cid=1101
http://zonaeuropa.com/201108a.brief.htm
http://www.echinacities.com/china-media/why-is-china-reluctant-to-abandon-north-korea.html
http://www.youtube.com/watch?v=K5I5EMgXOwE
http://www.youtube.com/watch?v=YlhZ6Tbga24
http://www.youtube.com/watch?v=Fhs6yXjgLeM&feature=relmfu
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
