Tijekom posljednih šezdeset godina Egipat je, uz Saudijsku Arabiju, na različite načine bio glavna arapska sila. Katkad uz privolu drugih, a katkad uz nemoćno odbijanje, Egipat je preuzeo ulogu političkog i kulturnog vodstva arapskog svijeta. Uz ekonomsku moć susjeda preko puta Crvenog mora, glas Egipta bio je glas politike Arapa. Taj glas jenjava još od prosvjeda na trgu Tahrir koji su završili svrgavanjem dugogodišnjeg predsjednika Hosnija Mubaraka. Nakon kratkotrajne demokratizacije i izbora na kojima je premoćno pobijedilo Muslimansko bratstvo, daljnji prosvjedi doveli su ponovno vojnu vlast, te izbore na kojima je pobjedio sadašnji predsjednik Abdel Fatah al-Sisi. Iako je zemlja i dalje podijeljena na pobornike vojne sekularne vlasti, Muslimanskog bratstva, te nezadovoljne prosvjednike i jednih i drugih, Egipat pokušava ponovno postati ključnim glasom Bliskog istoka. No, da li je to moguće?
Egipat se nalazi na vrhuncu svog jednostoljetnog modernog razvoja. Nakon povlačenja britanske uprave, Egipat se razlomio u dvije najvažnije frakcije društva. Jednu je vodio Gamel Abdel Naser na krilima panarabizma i arapskog/islamskog socijalizma, dok je drugu predvodilo Muslimansko bratstvo, koje je zahtjevalo da se na načelima političkog islama stvori isprepletenost islama sa svim sastavnicama društva i države. Iako je Muslimansko bratstvo osnovao 1928. Hasan al-Bana, najpoznatiji ideolog pokreta bio je Sejed Kutb,koji je zajedno s Mevlanom Maududijem u Pakistanu i Ruholahom Homeinijem u Iranu trajno obilježio politički islam 20. i 21.stoljeća. Sva trojica stremili su podjednakoj ideji, ali su ipak imali svoje različitosti. Kutb je zahtjevao jasan odmak od postojećeg režima te time privukao mlade, i obrazovane i siromašne, ali je odbacio od sebe tradicionalnu ulemu i srednju klasu. Maududi se orijentirao na lagano preorijentiranje srednje klase, te je posljedično jedino Homeini uspio u svoje naumu, jer je oko sebe okupio široku koaliciju snaga od sekularnih komunista do liberalnih nacionalista i vjerskih krugova. Osim toga, Homeini je mogao stvarati islamsku republiku u jednoj državi jer se radi o nacionalno homogenom Iranu, dok je Egipat tek jedna od brojnih arapskih država. Kutb je nacionalizam smatrao najvećom prijetnjom svom naumu, jer su nacionalisti poput Nasera bili predvodnici inteligencije, vezani uz ideje nacije, partije, socijalizma. Stoga se Kutb obraćao mladim generacijama, onima koji su rođeni nakon osamostaljenja Egipta, te ih pokušao uvjeriti da su sve rasprave o ustavnom poretku, uređenju i nacionalnom ponosu znak predislamskog barbarstva (džahilija), te da je samo Kur'an ustav koji se treba pratiti. Kutb je uhapšen i obješen 1960., a njegovi nasljednici se nisu mogli pomiriti oko njegove glavne poruke, osim da je egipatska elita odbačena od muslimanskog društva (takfir). Muslimansko bratstvo je sve do danas naizmjenično zabranjivano ili mu se ograničavalo djelovanje, da bi uprava al-Sisija prozvala organizaciju terorističkom skupinom.
Jaz u egipatskom društvu nije sekularno-vjerski. I jedna i druga strana (kao i rastuća treća) ne odmiču od vjerskih uvjerenja. To je posebno vidljivo simbolički, jer se i na provladinim i protuvladinim prosvjedima uzviču vjerski slogani, najčešće "Allahu akbar" (Bog je najveći). Tradicionalna ulema u Egiptu stoji uz trenutačnu vlast. Sveučilište Al Azhar u Kairu, s tisućljetnom poviješću, mjesto je gdje ulema iz cijeloga svijeta dolazi na obrazovanje. Naser je 1961. u potpunosti reorganizirao sveučilište. Spoznavši moć uleme, Al Azhar je stavljen pod izravnu državnu kontrolu, a njegove učitelje i učenike povezao u međusoban odnos islama i naserijanskog socijalizma. Naser je time stekao mir s vjerske strane, ali nije uvidio dugoročnu pogrešku vezivanja Al Azhara uz državu. Postavši državnim službenicima (katkad i u uniformi), pripadnici uleme više nisu mogli postojati kao poveznica države i naroda. Taj vakuum u tradicionalnom vođenju naroda prema poštivanju režima uz istodobnu mogućnost kritike vladajućima morao je pronaći drugog aktera.
Rast stanovništva nakon nezavisnosti dodatno je opteretio odnose u egipatskom društvu, tražeći socioekonomska rješenja koja su zahtjevala političku liberalizaciju. Ona je u cijeloj regiji Bliskog istoka djelomično ostvarena tijekom devedesetih, ali na način da su se elite morale prilagoditi kako bi preživjele u novim prilikama. Ta prilagodba omogućila je mnogobrojnim islamističkim strankama – većina koja je nastala upravo po receptu Muslimanskog bratstva – da počnu igrati veću ulogu u političkim sustavima i u građanskom društvu putem sindikata, studentskih udruženja i učiteljsih udruga. Njihov apel nije bila samo islamizacija društva, već i otpor slabim ekonomskim prilikama većine stanovništva. Takva je svojevrsna liberalizacija omogućila pobjede reformista na izborima u Iranu, početak konkretnijih mirovnih razgovora u Palestini, slabljenje kemalista u Turskoj, ali i potrebu ozakonjivanja Muslimanskog bratstva u Egiptu. Otpor starih elita, nespremnih za potpunu demokratizaciju, jedan su od okidača ustanaka Arapskog proljeća. Istodobno izvođenje ekonomskih reformi i političke deliberalizacije blokirali su stvarne pomake političkih institucija u Egiptu. Muslimansko bratstvo je preživjelo samo zato jer je ukorijenjeno u egipatsko društvo. Svojom unutrašnjom reformom, organizacija je postavila svoj duhovni i ideološki diskurs u političkim i organizacijskim sastavnicama egipatske javnosti, a ponajviše u parlamentu i profesionalnim sindikatima. Ovi posljednji postali su glavna mjesta za propitivanje moći i hegemonije egipatske države.
Strategije koje su tijekom 20. stoljeća upotrijebile obje strane završile su kratkotrajnim uspjehom Muslimanskog bratstva, da bi se ponovno stanje vratilo u ruke vojne i nacionalističke srednje klase. Danas u Egiptu ništa novog, reći će mnogi. Muslimansko bratstvo je opet zabranjeno, vojska je opet na vlasti, narod je opet razjedinjen i podložan jačanju autoritarnosti. No, u međunarodnim odnosima Egipat mora povratiti svoje skoro četverogodišnje odsutstvo u glavnim tijekovima Bliskog istoka. I taj povratak će ovisiti o unutarnjem stanju, odnosu vlasti i Muslimanskog bratstva, te vojsci nezadovoljne mladeži koja nastavlja s prosvjedima iako nisu sklone niti jednoj od dviju strana.
Povijest nam govori da će vlast i dalje pokušavati iskorijeniti Muslimansko bratstvo, te da će njegovi članovi i dalje biti pod utjecajem zamrznute imovine, nasilnih sukoba i uhićenja. Nemogućnost države u ispunjenju svog cilja može izazvati ponovnu potrebu pregovora režima i islamista. Naime, povijest također govori da je bratstvo bilo iznimno otporno utjecaju države. Valja ipak primjetiti da trenutačna dinamika ne govori o budućem demokratskom Egiptu, jer demokratska politička i društvena promjena ne odgovara niti jednoj od vodećih egipatskih snaga. U ovome trenutku, vojna vlast je definitivno konsolidirala svoju moć, a Bratstvo, iako ostaje važna snaga u Egiptu, više nema isto mjesto kao što je imalo prije svrgavanja Morsija s vlasti. Osnivanje islamskog političkog i društvenog poretka preživjeti će u mislima mnogih islamista, ali da se krene u ostvarivanje istoga biti će potrebna ponovna konsolidacija i reorganizacija samoga Bratstva. Iskustvo u vlasti trajna je uspomena doživljenog i svaki pokušaj prema ponovnom javnom utjecaju biti će ocijenjen s tim iskustvom. Revolucija uvijek počinje sa svitanjem dana nakon ustanka. Pobjeda vojske pokazuje da je revolucija, ako je i postojala, u potpunosti propala.
Vojno potpomognuta nova egipatska vlast ima veliku potporu poslovnih krugova. Ipak, al-Sisi je već stvorio promjene koje pritišću privatni sektor, iako se čini da su ti pritisci privremeni, te potrebni novom političkom vodstvu kako bi popravilo posrnulo gospodarstvo. Egipatski veliki biznismeni uživali su desetljećima u poreznim olakšicama, subvencijama i ostalim poticajima, te su tako tvorili velik dio egipatskog ouputa, zaposlenosti, ulaganja i izvoza. Od ljeta 2013. egipatska vojska je proširila svoj utjecaj u poslovanju, te je krenula u velike projekte koje su nekoć vodile velike korporacije. Vojska je i prije imala svoju ulogu u gospodarskom razvoju jer je gradila temelj za industriju i tvornice za robu široke potrošnje, oružje i mineralnu vodu. Vojska je bila i aktivna u izgradnji civilne infrastrukture, posebice autocesta, prometnica, mostova i tunela. Oni su bili izravni zaštitnici Hosnija Mubaraka, a kako su sada neki od njih u zatvoru ili u egzilu, novi ekonomski igrači, usko vezani uz vojsku, preuzimaju gospodarstvo. Vojska je preuzela njihove sektore gospodarstva. No, uvjeti nisu isti kao prije. Novi poslovnjaci naišli su na nove poreze i smanjivanje poticaja i subvencija, barem dok Egipat ne izađe iz fiskalne krize. Oni su u Egiptu iz političkih, a ne ekonomskih razloga. Infrastrukturni projekti predani su vojsci. Tako je nakon svrgnuća Morsija, privremena vlada predala projekte u vrijednosti od 770 milijuna dolara vojsci, koja će igrati i važnu ulogu u pokretanju megaprojekta novog Sueskog kanala u vrijednosti od osam milijardi dolara! Vojska je dobila 625 tisuća dolara za projekt održavanja 27 mostova i tunela; razvoj 30 naselja u Kairu i Gizi u vrijednosti od 49 milijuna dolara; izgradnju vladine zgrade u provinciji Garbija u vrijednosti od 34 milijuna dolara, te izgradnju dva mosta u provinciji Kaliubija u vrijednosti od 11 milijuna dolara. Vojska je također dobila koncesije na prikupljanje cestarina na 99 godina za obilaznicu oko Kaira, i pedeset godina za najprometniju pustinjsku cestu Kairo-Aleksandrija. Dodatno, oko 40 bolnica sagraditi će također vojska. U tome im pomažu tvrtke male i srednje veličine.
Istovremeno, stvoreni su fondovi za obnovu domovine, koji se pune pomoću poslovnih krugova. Ovi će potezi ipak morati biti samo privremeni, jer velike korporacije i dalje nadziru važne sektore gospodarstva, uključujući proizvodnju, turizam, telekomunikacije, trgovinu i građevinarstvo, te su one koje će oživjeti ulaganja i povećati zaposlenost. Kad se pokažu prve naklonosti prema tome privatni strani ulagači će biti spremni ulagati, jer je teško za pretpostaviti da će se takva strana ulaganja ostvariti ako će oni morati surađivati s vojskom. Trenutačno jedino ulagači iz Zaljevskih zemalja rade na veliko u Egiptu, većinom u građevini.
Trenutačno stanje velikih tvrtka nije poznato, jer egipatska službena statistička agencija vodi podatke o tim (većinom privatnim) tvrtkama tajnim, zbog nacionalne sigurnosti. Ipak, Forbes je zaključio da su pet najbogatijih ljudi u državi članovi dviju obitelji – Saviri i Mansur, koji zajedno generiraju bogatstvo od 17 milijardi dolara, odnosno 6,25 posto egipatskog bruto domaćeg proizvoda u 2013. Tvrtke većinom vode obitelji, ali i elitne mreže temeljene na prijateljstvu, srodstvu, ili obrazovnom i profesionalnom zaleđu. Formalno pomažu izborne kampanje, financiraju političke stranke, posjeduju medije i stvaraju poslovna udruženja, a neformalno su u tijesnim osobnim odnosima s visokopozicionairanim službenicima i političarima. Kronizam iz 30 godina Mubarakove vladavine nije iskorijenjen, iako je bio cilj glavnog udara revolucije u siječnju 2011. Vladajuća Nacionalna demokratska stranka okupljala je velike tvrtke a upravo je središte stranke trajan znak ustanka, jer je zgrada zapaljena i ostavljena kao podsjetnik na moć naroda. No, biznis nije propao s Mubarakom. Igrali su glavnu ulogu iza svrgavanja Mohameda Morsija 2013. Neki su odigrali svoju ulogu neizravno jer nisu ulagali u gospodarske napore Morsijeve vlade. Drugi su upotrijebili svoje medije kako bi se okomili na Muslimansko bratstvo. No, većina je jednostavno prestala s radom. Od početka ustanka, korporacije su povukle svoj novac i zamrznule svoju imovinu čekajući kako će izgledati post-Mubarakova era.
Osim postavljanja istih kronističkih mreža kao u Mubarakovo vrijeme, ali s novim licima, al-Sisi će morati pažljivije provesti fiskalnu restrukturu i redistribucijske politike kako bi popravio financijsku situaciju zemlje. Proračunski deficit u 2013.-2014. iznosio je 14 posto BDP-a, a javni dug se u protekloj fiskalnoj godini približio 94 posto BDP-a. strane rezerve pale su na 17 milijardi dolara krajem 2014., s 35 milijardi u siječnju 2011., i to unatoč golemim priljevima iz Zaljevskih zemalja od kraja 2012. Kao rezultat, režim je počeo smanjivati potrošnju i povećavati poreze. Energetske subvencije smanjene su za oko 5,5 do 7 milijardi dolara, što je posebno značajno jer su najveći korisnici subvencija bile industrije koje zahtijevaju veliku potrošnju energije poput proizvodnje cementa, gnojiva, željeza i čelika, te keramike. Velike korporacije, naravno, ne žele ovakvu situaciju, ali zbog golemih nestabilnosti nakon 2011,, vlasnici i upravitelji stvorili su nove vizije u trenutačnim socioekonomskim i političkim situacijama te odlučili poduprije vojsku.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
