Analiza nove eskalacije: Zašto je Nancy Pelosi stigla na Tajvan? Ovo nije samo provokacija, ovo je geopolitička strategija konfrontacije s rivalima koja sad ima za cilj Kinu odvesti tamo gdje je završila i Rusija

Dolazak predsjednice donjeg doma američkog Kongresa, Nancy Peslosi, na Tajvan je poprilično značajan događaj. Razne američke kongresne delegacije do sad su posjetile ovaj otok kojeg Kina smatra svojom "odbjeglom provincijom", ali rijetko je riječ o osobi koja se nalazi tako visoko u hijerarhiji američke političke moći. Štoviše, ovo je posjet najvišeg američkog dužnosnika Tajvanu u zadnjih 25 godina, a dolazi u vrijeme poprilično pojačanih napetosti.

Prije nekoliko dana, očito sluteći što je u pripremi, kineski predsjednik Xi Jinping jasno je poručio za vrijeme telefonskog razgovora američkom predsjedniku Joeu Bidenu da "oni koji se igraju vatrom će se na kraju i opeći". U prijevodu - SAD-u je jasno poručeno da prestanu s provokacijama.

Ali provokacije prema Kini su nešto na čemu SAD aktivno radi već punih deset godina. Naime, aktualne rastuće napetosti možemo kronološki promatrati još od 2012. godine kada je tadašnji američki predsjednik Barack Obama najavio "zaokret prema istočnoj Aziji". Tada je postalo jasno gdje SAD planira ići u 21. stoljeću i gdje vidi glavni geopolitički sraz. Obama je pritom naglasio kako želi znatno ojačati američka već postojeća savezništva u Aziji, ali i suradnju s "nadolazećim silama", misleći pritom, između ostalog, i na Kinu. Tijekom tih deset godina Kina je itekako prevalila put od nadolazeće sile do velike globalne sile u gotovo svim aspektima, osim možda u jednom - aktivnom imperijalizmu.

Neki će reći kako Kina svojim utjecajem i novcem čini ono što su prethodne imperijalne sile činile vojnom silom - što je krajnje apsurdna tvrdnja. Moć, novac i utjecaj koriste sve imperijalne sile povrh vojne snage. No, ako se pita SAD potrebno je "okružiti" Kinu kako ona ne bi slučajno postala vojni hegemon. Stvarnost je pak poprilično drugačija, pa i jednostavnija. SAD je svjestan da im Kina predstavlja daleko najvećeg izazivača na globalnoj razini, prije svega u ekonomskom smislu.

Na stranu to što su se i SAD i Kina paralelno razvijali godinama upravo zahvaljujući simbiotičkom ekonomskom odnosu između proizvodnje i konačnog tržišta, ali Washington je svjestan da je tome došao kraj - ili bi barem trebao doći - jer u protivnom u ovom stoljeću, možda već i u ovom desetljeću, doći će do "smjene na vrhu".

Isprovocirati Kinu u tom smislu predstavlja idealnu taktiku samog kineskog slabljenja. Kako? Imamo aktivan primjer s Rusijom pa možemo iz prve ruke vidjeti kako ta taktika funkcionira. Čak i da Rusija na kraju zauzme cijelu Ukrajinu (teško, ali tko zna koliko ovaj rat može potrajati), iz ovog sukoba vjerojatno neće izaći snažnija i moćnija, tako se barem nadaju u SAD-u. Drugim riječima, Ukrajinu se uvelike gurnulo pod ruske kotače (ili gusjenice) ne bi li se ruski utjecaj (ekonomski - energetika u Europi, i geopolitički - širenje moći na Bliski istok) što više smanjio.

Što je na kraju SAD-u žrtvovati jednu Ukrajinu ako su geopolitički rezultati potencijalno tako dobrodošli?

Naravno, priče su u određenim segmentima vrlo drugačije, ali ako ćemo generalizirati - ono što je po Rusiju Ukrajina to po Kinu može biti Tajvan.

S time da je pitanje Tajvana po Kinu daleko osjetljivije. Rusija je, ako zanemarimo što je u glavama jastrebova i radikalnih nacionalista, prihvatila činjenicu da Ukrajina više nije dio njihove sfere utjecaja. Da je Ukrajina jasno i transparentno odustala prošle jeseni od ideje priključenja NATO savezu ovog rata vrlo vjerojatno ne bi bilo, nešto što je očito jasno i bivšem američkom predsjedniku Donaldu Trumpu.

Ali kad već spominjemo Trumpa onda valja spomenuti kako je on početnu Obaminu ideju "zaokreta prema Aziji" iskristalizirao u otvoreni sukob s Kinom prema kojoj je nastupio s trgovinskim ratom. Razlika između Trumpove administracije i ovih koje su bile neposredno prije i nakon njega je ta da je on (ili njegovi stratezi) krenuo rješavati pitanje američke geopolitičke egzistencije fokusirajući se na najveću prijetnju, Kinu, dok je bio voljan Rusiju ostaviti "po strani" (po mogućnosti je udaljiti od savezništva s Pekingom).

Bidenova administracija pak podiže uloge i nakon gorkog poraza u ratu u Afganistanu (koji je trajao još od Busheve administracije) ide simultano u obračun i s Rusijom i Kinom. To što Biden nije najveći jastreb kad je riječ o retorici nikako ne treba umanjiti ambicije njegove administracije. S velikom lakoćom je Bidenova administracija mogla izbjeći rat u Ukrajini - već tad je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski aktivno čekao da mu jave kako se postaviti prema ruskim sigurnosnim zahtjevima. Mogli su itekako tražiti od Zelenskog da de-eskalira i ovaj bi to učinio, ali nisu.

U kontekstu naglog povećanja napetosti s Kinom moglo bi se na kraju ispostaviti da je rat u Ukrajini u neku ruku "generalna proba" kako se učinkovito obračunati s novim silama koje prijete američkoj dominaciji. Na kraju krajeva za tu očitu potrebu nešto se i moralo osmisliti jer direktna konfrontacija nije moguća zbog nuklearnog aspekta.

U tom smislu SAD strategiju gradi na vlastitim razbijenim obećanjima. U slučaju Rusije su temeljito pregazili obećanje Gorbačovu da se NATO neće širiti prema istoku, a u slučaju Kine spremaju se do kraja razmontirati politiku koja je bila temelj globalne stabilnosti desetljećima - tzv. Politiku jedne Kine.

Podsjetimo, Tajvan je ostao izvan kontrole Kine jer je tamo zapravo završio Kineski građanski rat između komunista i nacionalista. Nacionalisti, poraženi na kontinentu, povukli su se na otok Tajvan i u tjesnac je ušla američka vojska zaustavljajući daljnji kineski napredak.

Kasnije, kad je SAD (za vrijeme Nixona) morao nekako pridobiti Kinu na svoju stranu da bi se mogli usredotočiti na SSSR, prihvatili su spomenutu politiku koja se u suštini svodi na to da SAD priznaje kineski suverenitet nad Tajvanom (dakle, postoji "jedna Kina"), barem de jure, u praksi je, kao što i znamo (i upravo gledamo), priča već neko vrijeme dosta drugačija.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.