Turske vojne snage su prešle tursko-sirijsku granicu i pomogle sirijskim pobunjenicima da zauzmu sela koja drže teroristička organizacija Daeš (ISIL), ali i Stranka demokratske unije (PYD), koju Turci također nazivaju terorističkom organizacijom. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan izjavio je da je Turska odlučna u zaštiti teritorijalnog integriteta Sirije te da zemlja mora uspostaviti vlast vlastitog naroda. Operacija Štit Eufrata kani izbaciti Daeš iz regije Alepa te odbaciti PYD sa zapadne strane rijeke Eufrat.
Iznenadno pokretanje turske vojske prema gradu Džarablusu izazvalo je oštru reakciju sirijske vlasti, nazvavši ju flagrantnim kršenjem međunarodne granice. Službeni Damask je osudio Ankaru za slanje tenkova i oklopnih vozila preko granice, pod zračnom potporom američke koalicije protiv Daeša, te da se radi o kršenju suvereniteta. Izjava u državnoj sirijskoj medijskoj agenciji SANA uključuje i stav da Ankara želi izbaciti Daeš kako bi ga zamijenila drugom terorističkom organizacijom koju izravno podupire Turska. Izvor iz sirijske vlade je napomenuo da se svaka borba protiv terorizma na sirijskom tlu mora voditi u suradnji sa sirijskom vladom i Sirijskom arapskom vojskom.
Čini se da je turski ulaz u Siriju vezan ne samo za razbijanje Daešovih pozicija, već zaustavljanje napredovanja kurdskih snaga, koje Turci smatraju terorističkim skupinama, a Amerikanci svojim saveznicima. Teško da je ovakav jednostran potez dio najave turskog premijera Binalija Yildirima od 20. kolovoza u kojemu je šef vlade službeno najavio novu politiku Ankare, koja cilja prema rješavaju sirijske krize u suradnji sa svim ključnim dionicima, uključujući sirijskog predsjednika Bašara al-Asada. Prošlog rujna je i sam Erdogan najavio da bi prihvatio tranzicijsko razdoblje koje bi uključilo Asada, ali su se onda pogoršali odnosi s Rusijom. Zbog približavanja Moskvi, opet se događa veliki obrat. U srdačnim odnosima Turske i Irana može se iščitati i pragmatičnost dviju vlada oko regionalnog saveza za rješavanje sirijskoj rata.
Pokazatelji zaokreta vidljivi su i u izjavama drugih članova turske vlade, koji smatraju da su mnogobrojne turske poteškoće izravno vezane za Siriju i tursku politiku u Siriji, te da takvu politiku valja mijenjati. Takav zaokret je težak jer su podupiratelji vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) bili godinama pod propagandom demonizacije sirijskog predsjednika. Njihovo uzbuđenje zbog čvrstog stava protiv Rusije, Izraela i Sirije je u samo nekoliko mjeseci splasnulo. Čini se da su sustavni neprijatelji preko noći postali suštinski prijatelji.
Nova turska sirijska politika uključuje četiri glavne točke: (1) sprječavanje da se Sirija podijeli po etničkim linijama; (2) sprječavanje da Sirijom vlada jedan etnički entitet; (3) osiguravanje pravednog predstavljanja Arapa, Kurda, Alevija i ostalih manjina; (4) suradnja s Iranom, Saudijskom Arabijom, Sjedinjenim Američkim Državama i Rusijom u rješavanju krize.
Yildirim je izazvao dodatno čuđenje kada je izjavio da SAD i Rusija dobro znaju da nije moguće da Asad bude ujedinjujući čimbenik Sirije na dugi rok, ali da je Asad jedan od aktera, sviđalo se to njima ili ne. Tim riječima je Yildirim promijenio cjelokupnu tursku politiku prema Siriji, koja se sastojala od nužnog povlačenja Asada s mjesta predsjednika i uspostavljanja vlade koja bi bila dio međunarodnog Muslimanskog bratstva, kojemu ideološki pripada i AKP.
Razlog tog silnog zaokreta nije samo u dnevnopolitičkim razvojima događaja, već i u taktičkoj pogrešci turske politike koja je smatrala da su Sirijci spremni u potpunosti rušiti vlast u Damasku, u srazu sunita i vladajuće alavitske klase. Međutim, sama povijest moderne Sirije pokazuje da tomu nije tako. Iako je vladajuća obitelj al-Asad doista alavitska, ni Hafez niti Bašar nisu koristili denominacijsku pripadnost za vladanje zemljom. Napokon, alaviti ili nusairije su vrlo malena i marginalna skupina u zemlji, ali i unutar šijitskog svijeta, a Asadovi nisu na tom temelju osvojili vlast. Tijekom godina, dinastija Asadse uzdignula iznad denominacijskih i vjerskih razlika, u zemlji koja je bila oličenje međuvjerskog suživota.
Sunitski muslimani činili su oko 74 posto stanovništva Sirije do prije rata, a od toga sunitski Arapi su činili 60 posto, dok je ostatak sunita otpadao na Kurde (devet posto) i Turkmene (tri posto). Šijiti su tvorili 13 posto stanovništva, a međusobno su se razdvajali ponajviše na alavite, sljedbenike Dvanaest imama i ismailite. Uz to, Siriju su napučivali i kršćani, u iznosu od deset posto stanovništva, većinom pripadnici Antiohijske pravoslavne crkve, Grkokatoličke crkve, Asirske crkve Istoka, Armenske pravoslavne crkve i nešto protestanata. Tri posto stanovništva su Druzi. Takva raspodjela stanovništva nije omogućavala da se vjerski utvrdi sirijsko društvo, i ono je doista bilo među najsekularnijim društvima Bliskog istoka. Smatrajući da tome nije tako, te da su suniti nezadovoljni alavitskom upravom, Turci su donijeli krivu pretpostavku da će Asad brzo pasti.
Zašto onda ovaj jednostran upad u Siriju? S obzirom na susret vođa Irana, Rusije i Azerbajdžana u Bakuu 8. kolovoza, približavanja s Rusijom, te porukom da niti jedna arapska ili zapadna zemlja ne može dati Erdoganu potporu kakvu mu mogu dati Vladimir Putin i Hasan Rohani, stvaranja tursko-ruskog jakog bilateralnog mehanizma za rješavanje sirijske krize što uključuje razmjenu obavještajnih podataka, vojnih dužnosnika i zajedničke diplomatske aktivnost, te posjeta iranskog ministra vanjskih poslova Mohamada Džavada Zarifa 12. kolovoza Ankari, u kojemu se raspravljala trilateralna suradnja Turske, Irana i Rusije, te susreta iranskog zamjenika ministra vanjskih poslova Hoseina Džaberija Ansarija s ruskim posebnim izaslanikom za Bliski istok Mihailom Bogdanovim, teško je shvatiti tursku akciju kao skrivenu akciju za koju se nije znalo u Moskvi i Teheranu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
