Približava se 28.lipanj kada bi se u Bruxelessu trebao održati summit članica Europske unije i doći do konsenzusa o monetarnoj politici, a koliko je to bitno liderima zemalja eurozone govori i poruka Maria Montija od prošlog tjedna u kojoj zaključuje da od ovog summita zavisi politička i ekonomska stabilnost Europe. [1] Kao da sama kriza nije dovoljna, situacija se dodatno komplicira i rivalitetom između Francuske i Njemačke čije je rješenje da pomogne dodvoravanju tržišnim spekulantima i konačno dovede do oporavka. Naime, francuski novi predsjednik Hollande tvrdi da je rješenje u gospodarskom rastu, dok njemačka kancelarka Merkel i dalje pokušava uvjeriti u mjere štednje. Krug političara koji i dalje podržavaju Merkel se sve više sužava na neoliberalne desničare poput španjolskog premijera Rajoya i portugalskog premijera Coelha, dok francuski pristup uživa sve veću podršku naročito od političara poput Montija koji se boje većih nemira u slučaju dubljih “strukturnih reformi” po njemačkom receptu.
Prema pisanju njemačkog lista Der Spiegel, kancelarka Merkel ima već pripremljen plan od šest točaka čiji je cilj transformirati ekonomije zaduženih europskih zemalja po njemačkom modelu. Konkretno, radi se o olakšavanju i pojeftinjenju otpuštanja; mini-poslovima sa nižim poreznim stopama i doprinosima; reformi školstva poradi uvođenja šegrtovanja koje bi smanjilo nezaposlenost među mladima; privatizacija državnih poduzeća po istočnonjemačkom modelu; uvođenje posebnih ekonomskih zona po primjeru Kine, kao i smanjenje poreznih stopa, stimuliranje zemljopisne mobilnosti radnika i sličnim mjerama koje bi povećale kompetitivnost Europe.[2] Ako na prvi pogled nije očigledno da se radi o pritiscima na radničku klasu radi obaranja cijene njene radne snage, pogledajmo izbliza što je zapravo njemački model.
Treuhand
Tradicionalno rješenje neoliberalnih konzervativaca za smanjenje državnog deficita je privatizacija državne imovine. Njemački plan privatizacije za mediteranske zemlje predviđa uvođenje agencije koja bi je sprovodila po modelu privatizacije državnih poduzeća bivše Istočne Njemačke. Iako Angela Merkel ovaj plan smatra uspješnim, stanovnici Istočne Njemačke se ne bi s njom složili.Za svrhu upravljanja privatizacijom istočnonjemačke industrije, Savezna republika Njemačka je stvorila agenciju Treuhandanstalt koja je raspolagala s preko 12000 poduzeća i 4.500.000 radnika. Pripajanje Istočne Njemačke Zapadnoj je otpočelo uvođenjem jedinstvene valute, pri čemu je tečaj bio potpuno proizvoljan, po riječima tadašnjeg guvernera istočnonjemačke banke[3], što je tu regiju dovelo do potpunog sloma. Poduzeća su se prodavala ispod vrijednosti i masovno zatvarana, da bi na kraju procesa ostalo svega oko 500.000 radnih mjesta.[4] Čak i danas, dva desetljeća kasnije, nezaposlenost je preko 20% u istočnim krajevima. Teret obnove Istoka, opustošenog što zatvarenjem industrije, što masovnom emigracijom, snose porezni obveznici zapadnog dijela države. Gdje je, dakle, taj uspjeh o kojem govore konzervativci? Svakako ga treba tražiti u činjenici da se nakon privatizacijskog procesa broj milijunaša povećao za 40%.[5]
Relativno je lako pretpostaviti da bi ovakav scenario dalje potčinio ekonomije juga Europe krupnom (njemačkom?) kapitalu rasprodajući mu ključne industrije.
Hartz IV
Ključ njemačkog ekonomskog "čuda" je u reformi radnih odnosa čiji je cilj povećanje konkurentnosti. Suština radnih odnosa se ogleda u zakonu poznatom pod nazivom Hartz IV koji regulira pomoć nezaposlenima. Po ovom zakonu nakon godinu dana bez posla, gubi se pravo na naknadu za nezaposlenost i prelazi u nižu kategoriju - nezaposlenost II, koja se svodi na socijalnu pomoć u visini od 364€ mjesečno, ali tek nakon što se potroši sva ušteđevina. Ova pomoć važi samo za starije od 25 godine i za obitelji u kojima nitko ne radi. Ako se ne ispuni ni jedan od ovih uvjeta, osim što se ne dobija nikakva pomoć, takođe se briše iz spiska nezaposlenih.Nezaposlene država detaljno prati: od stanja na bankovnom računu, pa do neočekivanih kućnih posjeta. Ako državni službenik posumnja da postoji alternativni izvor zarade, sva prava na državnu pomoć se gube. Takođe se gubi ako se ne prihvati svaki posao koji država ponudi, potpuno u skladu s izjavom kancelara Schrödera tijekom čijeg mandata je ovaj zakon donijet, da se "neće dozvoliti život na račun društva".
Iako ovo može djelovati primamljivo onima koji smatraju da su većina nezaposlenih lijenčine koji žive na grbači ostatka društva, treba pogledati ovaj sistem izbliza kao i društvene posljedice koje je donio sa sobom. Naime, poslovi koji se nude onima koji žive od nezaposlenosti-II se plaćaju najviše 1.5€ na sat i dopušta se privatnim poduzećima da koriste ovaj sistem. Na taj način, osim što poduzeće dobija radnika po izuzetno niskoj cijeni, ne mora otvarati nova stalna radna mjesta. Država ovim zakonom problem i teret nezaposlenosti prebacuje na nezaposlene, istovremeno šminkajući statistike (procjenjuje se da bi bez Harta IV nezaposlenost iznosila oko 15%[6]), dok hartzeri, kako se pogrdno nazivaju radnici na ovoj vrsti pomoći, gotovo da gube mogućnost da se ponovo integriraju u sistem normalnih radnih odnosa[7] i bivaju osuđeni na preživljavanje u siromaštvu. U prilog tome govori i zaključak do kojeg je došla Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OCDE): "Od 2000. godine, nejednakost u primanjima i siromaštvo su se povećale u Njemačkoj mnogo brže nego u bilo kojoj drugoj zemlji OCDE-a. Respektivni indikatori u petogodišnjem periodu od 2000 do 2005 su se uvećali brže nego u proteklih petnaest godina".[8]
Mini poslovi
Njemačka je jedna od zemalja koja nema zakonski reguliran minimalac, što je omogućilo uspostavljanje takozvanih mini poslova koji se svode na skraćeno radno vrijeme i plaće do 400€. Poslodavcima je ovaj modalitet naročito privlačan jer ne moraju uplaćivati socijalnu sigurnost.Posljedica ove mjere je slična kao i u slučaju privatnih firmi koje se koriste o Hartz IV sistem: jeftina radna snaga, manja davanja i veći profit. Prema Eurostatu, Njemačka je izgubila preko 180.000 stalnih radnih mjesta, a istovremeno stvorila preko 2.700.000 privremenih radnih mjesta. S obzirom da se u Njemačkoj računa kao zaposlen bilo tko ko radi makar 1 sat dnevno, službeno gledano nezaposlenost je vrlo niska. Kvalitet poslova je s druge strane nešto o čemu se ne govori. O kvalitetu svjedoči činjenica da je sve više ljudi primorano pored stalnog zaposlenja tražiti i dopunski mini posao da bi preživjeli.[9] Prema izvještaju Ujedinjenih Nacija, 13% njemačkog stanovništva živi ispod granice siromaštva.[10] Konfederacija njemačkih sindikata upozorava da je verojatnost padanja u siromaštvo za privremene radnike od 4 do 5 puta veća nego za radnike sa stalnim radim mjestom, kao i da im je plaća upola niža od prosječne plaće u zemlji.[11] Pred ovakvim nezadovoljstvom sindikalnih organizacija, ne iznenađuju izjave Wolfganga Franza, predsjednika ekonomskih savjetnika Merkelove vlade, da treba ograničiti pravo na štrajk ukidanjem štrajkova solidarnosti i štrajkova upozorenja.[12]
Zaključak
Kada se priča o njemačkom ekonomskom čudu i šampionu izvoza, priča se o kapitalu i privrednom rastu, a da se pri tome vješto prešuti činjenica da se ne radi o društvenom sistemu koji pravilno raspoređuje svoja bogatstva. Uvjet privrednog rasta baziranog na izvozu je konkurentnost koju je Njemačka postigla obaranjem cijena radne snage, vrijednosti valute i niskih kamatnih stopa.[13] Žrtva ovakvog privrednog rasta je prije svega njemački radnik, a potom i ostatak zemalja EU čiju je industriju i radna mjesta Njemačka znatno ugrozila svojim agresivnim planom s jedne strane, a s druge predstavlja tržište za 65% njemačkog izvoza.[14] Svakako, nemogućnost zaduženih zemalja da isplate kredite bi u velikoj mjeri utjecalo da tih 65% drastično opadne.
Zato i ovaj njemački plan od šest točaka treba gledati kao spas njemačke ekonomije i dalji rast njemačkog kapitala preko leđa, ovog puta, radnika drugih zemalja.
analiza: Nemanja Lukić
________________
[1] http://www.advance.hr/vijesti/apokalipticne-poruke-iz-susjedstva-mario-monti-imamo-samo-tjedan-dana-da-spasimo-eurozonu/
[2] http://www.spiegel.de/international/europe/merkel-preparing-to-strike-back-against-hollande-with-six-point-plan-a-835295.html
[3] http://jaimelago.org/node/28
[4] http://www.zdf.de/ZDFmediathek/beitrag/video/1137852/Frontal21-Dokumentation-Beutezug-Os
[5] “East German Revolution of 1989”, Gareth Dale, Manchester University Press, 2006
[6]“Informe coliflor”, Fernando Herráiz Sánchez,
[7] Werklozen betalen het gelag », Vacature Magazine, 13 novembar 2010.
[8] OCDE, « Croissance et inégalités : distribution des revenus et pauvreté dans les pays de l’oCde », oktobar 2008. www.oecd.org
[9] « Der trend geht zum Zweitjob », Junge Welt, 19 septembar 2011, p. 2.
[10] Un Committee on economic, social and Cultural Rights, Conclusions on Germany, 20 maj 2011.
[11] http://www.humanite-en-espanol.com/spip.php?article862
[12] http://www.bloomberg.com/news/2012-05-02/merkel-adviser-calls-for-changes-in-german-strike-rights.html
[13] Pierre Huylenbroeck, « duitse pot verwijt Griekse ketel », De Tijd, 2 julio 2011, p. 13.
[14] Andreas Wehr, Griechenland, die Krise und der Euro, Papyrossa, Köln, 2010, p. 15.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
