Prije nekoliko godina počelo se otvoreno govoriti o razvoju Europske Unije prema stadiju tzv. Sjedinjenih Europskih Država, odnosno zajednici zemalja koja bi više podsjećala na današnji SAD nego na postojeću Europsku Uniju gdje su države i dalje, unatoč donekle manjem suverenitetu, izrazito individualne.
Takva "kompaktna" Europa mogla bi tada postati ili globalna sila, s velikim potencijalnom da postane najveća svjetska sila, naročito u ekonomiji. Naime, kada pogledamo tablicu svjetskih ekonomija (prema MMF podacima), Europska Unija, ako je promatramo kao jedinstvenu cjelinu, i jest najveća ekonomska sila svijeta, snažnija i od Kine i SAD-a.
Pojedinačno gledano, među deset najvećih ekonomija svijeta prema BDP-u nalazi se četiri EU zemalja, a to su Njemačka (4), Francuska (5), Britanija (6) i Italija (8). No, da li bi takva, još "ujedinjenija", Europa, zaista bila globalni konkurent ili samo etapa u spajanju velikih ekonomija u jednu super-ekonomiju, apsolutnu dominaciju jednog centra nad kompletnom planetom? I gdje bi u konačnici bio taj centar? U Bruxellesu? Berlinu? Washingtonu? Vjerojatno puno ovisi o tome i kakvo vodstvo bi bilo zaduženo za provedbu takvog plana - drugim riječima, EU vodstvo koje bi potpisalo TTIP neće od Europe stvoriti nikakvog rivala, već samo protegnuti punu snagu jednog sistema na dvije strane Atlantika.
To su sve dugoročna pitanja o kojima se počelo javnije pričati pred nekoliko godina, no nema sumnje da je ovo ujedno i pitanje o kojem se razmišlja još od kraja Drugog svjetskog rata, ako ne i ranije. No, sada se moramo osvrnuti na aktualnosti koje ne idu na ruku takvom projektu.
Ekonomski lider Europe je Njemačka, u Berlinu se najviše razmišlja o Sjedinjenim Europskim Državama. Ista ta Njemačka je najveća meta američke tajne špijunaže. Svašta nam ti podaci otkrivaju zapravo, ali ništa naročito iznenađujućeg. Posve je jasno da Njemačka želi oblikovati Europu prema svojim idejama.
No, sada se desila Grčka. Nova vlast u Ateni smatra da se Njemačka ponaša kao izrabljivač i da je njena vizija Europe zapravo ekonomska kolonizacija periferije, a sve u financijskom interesu Berlina. Ima li istine u tome? Svakako da ima. Njemački kapitalizam brine primarno za sebe i glavni je tvorac ideje o mjerama štednje koje nisu ništa drugo nego obrana financijskih bastiona (banaka) i prebacivanje tereta (čak uz osjećaj krivnje) na stanovnike, odnosno radnike.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
