Ideja o smjeni režima je zanimljiv koncept prema kojem jedna zemlja ili skupina zemalja smatra da smije, može i treba svrgnuti vlast u drugoj zemlji. Često se primjena ovakve taktike opravdava raznim moralnim i sličnim trivijalnim razlozima, mada se u pozadini nalazi čista politika i to politika geostrateške dominacije.
No, promjenu režima izvršioci nikada ne nazivaju punim imenom, kao da znaju da je riječ o nečem što se fundamentalno, u okvirima međunarodnog prava, ne može opravdati. Tako je primjerice u Libiji smjena režima izvršena pod nazivom "humanitarna intervencija".
Da nije krajnje tragično, bilo bi smiješno, no nazivati razaranje tuđe zemlje - koja nije nikome objavila rat - "humanitarnom intervencijom" vrlo je drsko, kao i sam koncept smjene režima.
Režimi su se smjenjivali na ovaj ili onaj način stoljećima, no tek u najnovije doba pazi se na samu izvedbu, tj. na percepciju smjene režima. Unatoč činjenici da je gotovo u svim slučajevima uključen moćni vanjski akter, ulaže se zaista velik trud kako bi se prikazalo da on zaista ne postoji ili da je posve marginalan.
Idealno je prikazati da iza svega stoji narod, drugim riječima - narod, narod koji više ne može podnijeti tiraniju i kršenje ljudskih prava, ustao je protiv režima te ga smaknuo na manje ili više brutalan način. Sve je opravdano, koliko god krvavo bilo, jer ipak je dotični režim sam sebi kriv.
No, čak da taj "narod" i vrši egzekuciju vlastitog vodstva, netko mu drži ruku i usmjerava ga u tom pravcu. Ipak, ako se može kontrolirati informaciju - a za dobru kontrolu valja imati što veću kontrolu nad medijskim prostorom - vanjski faktor može se maksimalno izbaciti iz slike, tako da u priči ostane samo narod, da sama smjena režima podsjeća na revoluciju.
Dakako, uspoređivati potaknute smjene režima s revolucionarnim prevratima je jednostavno nemoguće. Revolucija, bez obzira bila ona pozitivna ili negativna (ovisno od slučaja do slučaja), po samom nazivu označava nešto "revolucionarno", dakle prevrat, prelazak na nešto vrlo drugačije, novo.
Naravno, "novo" na neki način može biti i staro, ali to opet nije revolucija nego reakcija, tj. uspjeh reakcionara da određeni stadij vrate unatrag na, često, goru situaciju. Libija je primjer pobjede reakcionara - cijeli sistem je vraćen tamo gdje je i bio prije radikalne "Zelene Revolucije" koju je proveo Muammar Gaddafi. Drugim riječima, strane kompanije vratile su kontrolu nad naftnim resursima, a da se narod ne bi slučajno oko toga pobunio zemlja je gurnuta u kaos trajnog oružanog sukoba.
Smjena režima u Ukrajini također nije bila "revolucija" jer tamo se zapravo jako malo toga promijenilo, izuzev političke naklonosti. Jedna skupina oligarha, okupljenih oko Janukoviča, srušena je s vlasti, dok su na vlast dovedeni oligarsi iz drugog kam...
No, promjenu režima izvršioci nikada ne nazivaju punim imenom, kao da znaju da je riječ o nečem što se fundamentalno, u okvirima međunarodnog prava, ne može opravdati. Tako je primjerice u Libiji smjena režima izvršena pod nazivom "humanitarna intervencija".
Da nije krajnje tragično, bilo bi smiješno, no nazivati razaranje tuđe zemlje - koja nije nikome objavila rat - "humanitarnom intervencijom" vrlo je drsko, kao i sam koncept smjene režima.
Režimi su se smjenjivali na ovaj ili onaj način stoljećima, no tek u najnovije doba pazi se na samu izvedbu, tj. na percepciju smjene režima. Unatoč činjenici da je gotovo u svim slučajevima uključen moćni vanjski akter, ulaže se zaista velik trud kako bi se prikazalo da on zaista ne postoji ili da je posve marginalan.
Idealno je prikazati da iza svega stoji narod, drugim riječima - narod, narod koji više ne može podnijeti tiraniju i kršenje ljudskih prava, ustao je protiv režima te ga smaknuo na manje ili više brutalan način. Sve je opravdano, koliko god krvavo bilo, jer ipak je dotični režim sam sebi kriv.
No, čak da taj "narod" i vrši egzekuciju vlastitog vodstva, netko mu drži ruku i usmjerava ga u tom pravcu. Ipak, ako se može kontrolirati informaciju - a za dobru kontrolu valja imati što veću kontrolu nad medijskim prostorom - vanjski faktor može se maksimalno izbaciti iz slike, tako da u priči ostane samo narod, da sama smjena režima podsjeća na revoluciju.
Dakako, uspoređivati potaknute smjene režima s revolucionarnim prevratima je jednostavno nemoguće. Revolucija, bez obzira bila ona pozitivna ili negativna (ovisno od slučaja do slučaja), po samom nazivu označava nešto "revolucionarno", dakle prevrat, prelazak na nešto vrlo drugačije, novo.
Naravno, "novo" na neki način može biti i staro, ali to opet nije revolucija nego reakcija, tj. uspjeh reakcionara da određeni stadij vrate unatrag na, često, goru situaciju. Libija je primjer pobjede reakcionara - cijeli sistem je vraćen tamo gdje je i bio prije radikalne "Zelene Revolucije" koju je proveo Muammar Gaddafi. Drugim riječima, strane kompanije vratile su kontrolu nad naftnim resursima, a da se narod ne bi slučajno oko toga pobunio zemlja je gurnuta u kaos trajnog oružanog sukoba.
Smjena režima u Ukrajini također nije bila "revolucija" jer tamo se zapravo jako malo toga promijenilo, izuzev političke naklonosti. Jedna skupina oligarha, okupljenih oko Janukoviča, srušena je s vlasti, dok su na vlast dovedeni oligarsi iz drugog kam...
