Viši dužnosnici izraelskih sigurnosnih snaga predviđaju kako će mjesec svibanj biti među najnasilnijim razdobljima za izraelsku sigurnost. General Amos Yadlin, nekadašnji načelnik vojnoobavještajne agencije Izraelskih obrambenih snaga, izjavio je u izraelskom tisku da se posljednji puta Izrael suočavao s ovakvom prijetnjom u svibnju 1967. godine. Eskalacija na bojištu počela je ugrožavati Izrael više nego posljednjih godina. U nastojanju sprječavanja iranskog napredovanja u Siriji, iranski saveznici i izraelska vojska došli su u vrlo bliske dodire, a ujedno se pogoršava stanje u Gazi, gdje se prosvjedi i marševi pretvaraju u gnjev zbog trajne nehumane blokade ovog teritorija.
Izrael se nekako profilirao kao nezainteresirani dionik sirijskog rata. Dugo vremena Izraelci nisu reagirali na sukob u susjednoj zemlji izuzev sporadičnih pograničnih akcija koje su bile obrambene u svojoj prirodi. Tijekom vremena se ispostavilo da Izrael ipak može iskoristiti kaos u Siriji u svoju korist, prije svega u smanjivanju iranskog i ruskog utjecaja u Siriji, blokiranju prijenosa oružja Hezbolahu, sprječavanju Damaska u stvaranju prave vojne prijetnje Izraelu ili mogućnosti da Iran to učini unutar legitimnog pitanja Sirije oko Golanske visoravni čiji je dio izraelska vojska okupirala. Istovremeno, Izraelci imaju podjednak interes s tim svojim protivnicima u sprječavanju sunitskih militanata u stvaranju operacijskih baza ili same prisutnosti uz sirijsko-izraelsku granicu.
Izrael ima malo sposobnosti utjecaja na stratešku situaciju u Siriji. Tel Aviv nije u mogućnosti ograničiti djelovanje Rusije, Irana ili njihovih saveznika i snaga na terenu od djelovanja u Siriji i posebice blizu izraelske granice. Izraelci su u strahu da je ruska potpora Bašaru al-Asadu stvorila mogućnost Irancima za djelovanje u regiji, a ponajviše za prijenos oružja libanonskom Hezbolahu koji ne samo da štiti politički sustav u Damasku, nego ima plan i napasti Izrael. Stoga, iako je Izrael ispočetka bio nezainteresiran za stanje u Siriji, sada ima za cilj rušenje Asada s vlasti. Naime, Asadov ostanak znači iranski uspjeh. No, mudri Izraelci znaju kako im je i odlazak Asada potencijalna opasnost. Ukoliko ne dođe do čvrstog dogovora o budućem političkom ustrojstvu Sirije, Izrael će graničiti sa zemljom razdijeljenom u međusobno sukobljene saveze i nastat će kaos veći nego je sada. Većina tih saveza bit će neprijateljski nastrojena prema Izraelu, čime će se povećati prijetnja toj zemlji.
Među mogućnostima koje Izrael ima na samom terenu jest naoružavanje sirijskih Druza. Ovo je skupina s najviše simpatija prema Izraelu, iako Druzi imaju jake veze s Asadom. No, to bi značilo da je Izrael odlučio biti aktivnim dionikom sirijskog sukoba što bi značajno ugrozilo izraelsku sigurnost. Čak bi i akcija za osnivanjem sigurne zone na sirijskom Golanu bilo viđeno kao zauzimanje arapskog teritorija, čime bi Izrael postao legitimnom metom za osvetu i sukob. Stoga je u interesu Izraela što dulji rat bez pobjednika, trajniji sukob koji ne može eskalirati izvan svojih granica.
A ta opasnost je možda moguća. Izraelski ministar obrane Avigdor Lieberman izjavio je na sastanku izraelske vlade kako postoji realna mogućnost prelijevanja ratnog sukoba, a u tom slučaju će se Izrael morati suočiti s Iranom, Sirijom, Hezbolahom, Libanonom, Hamasom, Islamskim džihadom i salafističkim skupinama u Siriji i Gazi, sve odjednom. Da Izraelci stanje smatraju ozbiljnim pokazuje i podatak da cijeli Knesset (izraelski parlament) nema zadrške, umjerenosti ili oporbe stavu o ozbiljnom stanju i pitanju kako se suočiti. Po izraelskim medijima se sve više govori o hrabrosti izraelskih državnika pred rat 1967. godine i prije izbijanja Jomkipurskog rata 1973. godine, a u kojima je Izrael doživio neke od najvećih vojnih poraza. Ovakvo stanje, u kojemu cijela vojna elita, premijer i ministar obrane, svi ministri pa i gotovo svi članovi političke oporbe, čak i mediji, staju iza vladine politike, stvara ozbiljna pitanja o tome koliko je ratni scenarij ozbiljan, može li se zaobići, ili Izraelci žele još jedan slavan boj u koji bi mogla uskočiti uvijek spremna potpora Sjedinjenih Država.
Sadašnja je taktika Izraela jedina moguća za režim Benjamina Netanyahua, a to je nastavak trenutačne proaktivne samoobrane. Mogu se očekivati i dalje zračni napadi na konvoje oružja za Hezbolah kao i sporadične protunapade na izraelskom teritoriju s ciljem uništavanja vojnih postrojenja i osmatračnica. Ipak, takav nastavak zahtjeva od Izraela približavanje prema Rusiji. Diplomatskim dogovorom s Moskvom je moguće osigurati kako ruska vojska i njihovi najbliži saveznici neće rušiti izraelske avione niti da će izraelski napadi biti usmjereni prema ruskim pozicijama. Ukoliko do takvog ugovora ne dođe, tada će izraelska sposobnost djelovanja (barem u trenutačnom opsegu) biti smanjena.
Ali, kad se pogleda mogućnost napada na Izrael, onda se vidi kako su Izraelci pomalo paranoični. Sirijski predsjednik je u bitci za vlastito preživljavanje i zasigurno nema namjere širiti front i rastegnuti svoje snage. Hezbolah također ne želi trošiti energiju i resurse na borbu unutar Izraela, sve dok se stanje u Siriji ne smiri i okrene u potpunosti u korist Asada. Jedino što se može dogoditi jest da Izrael namami Iran u rat, pod uvjerenjem kako Izrael nikako ne može tolerirati iransku prisutnost u Siriji. To je razmišljanje izraelskog vodstva, koje očito ne shvaća ili namjerno kalkulira s lansiranjem stotina ili tisuća projektila s obje strane. S jedne će poginuti iranski vojnici i sirijski građani, dok s druge će poginuti mnogo izraelskih stanovnika. Takva odluka je sasvim suluda.
Napetosti se dižu: s iranske strane su već počele prijetnje kako bi izraelski napad doveo do potpunog nestanka izraelske vojske, s obzirom da bi prvi napad bio usmjeren prema uništenju izraelskih zrakoplovnih baza. Benjamin Netanyahu je odgovorio istom žestinom. Čak je i uvijek miru sklon iranski šef diplomacije Mohamad Džavad Zarif rekao da, ako bi Izrael nastavio kršiti teritorijalni integritet drugih država, posljedice će doći. Istovremeno je Zarif odbacio mogućnost regionalnog rata. Prema nekim podacima koje su iznijele zapadne obavještajne službe, Iran bi se osvetio za svaki veći izraelski napad svojim protunapadom na vojne baze i uništavanjem vojnih postrojenja, sposobnosti i vojnika, ali ne bi ciljao civile. Napadi bi bili upereni sa sirijskog teritorija na vojne ciljeve u sjevernom Izraelu. Pitanje koje sve zanima jest što će u tom slučaju učiniti Izrael – hoće li nastaviti sa svojim protunapadima ili bi se takvo stanje smirilo?
Kad se sve uzme u obzir, Sirija i velika međunarodna utrka oko teritorija i budućeg političkog ustrojstva zemlje nisu toliko velika briga za Izrael i njegovu nacionalnu sigurnost. Više pozornosti će desna vlada Benjamina Netanyahua dati iranskom nuklearnom programu, iransko-libanonskoj potpori Hamasu u Pojasu Gaze i cjelokupnom palestinskom nemiru na Zapadnoj obali i u samom Izraelu, što je sve posljedica izraelske kuhinje i palestinske nejedinstvenosti. Ako se nasilje ne prelije preko sirijske granice u Izrael u većoj mjeri, što trenutačno nije moguće, onda će Izrael i dalje davati manje pozornosti i resursa k sukobu u Siriji. Ipak, izazov izravnog sukoba s Iranom golica maštu izraelskih jastrebova koji bi time počinili fatalnu pogrešku.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
