Navodno je Lenjin jednom rekao (možda i nije, ali to je dio povijesne mitologije) - "Postoje desetljeća kad se ne dogodi ništa, a onda dođu tjedni u kojima se dogode desetljeća". U aktualnom izdanju ne bi se moglo reći da su desetljeća iza nas bila statična, ali poanta povijesnog katalizatora upravo se odvija, i to ne u tjednima, već u danima, ponekad i satima. Sve se ponovno svodi na ono prema čemu određeni povjesničari imaju popriličan animozitet - djelovanju "istaknutih pojedinaca". Animozitet ne čudi, nije lako prihvatiti da ljudski tijek biva obilježavan pojedinačnim potezima i sudbinama tih istih pojedinaca. Vezana teorija će reći da je sila povijesti ta koja "izbacuje" takve ljude na površinu u kritičnom trenutku, da su oni skoro predodređeni, skoro pa "suđeni". Možda u obje pretpostavke ima istine, a jedna je stvar sigurna - ne može ih se ignorirati.
Da Trumpu 13. rujna prošle godine metak nije prošao kroz uho nego kroz glavu svijet bi, već sad, bio vrlo drugačiji. Da je danas Kamala Harris u Bijeloj kući nastavio bi se proces ultimativne transformacije Ukrajine u neku modernu verziju Sparte, ali s još većom dozom militarizma i skoro isključivo toga. S vremenom bi se pali Ukrajinci počeli nadomještati s drugim Europljanima, prvo kriomice, kao da su dobrovoljci, a onda i sve konkretnije. Odjednom bi kocka bila bačena i "Istočni front" postao bi neka grandiozna tema naše egzistencije. Na kraju bi nam rekli da je to ta linija, u zemlji i u našem postojanju, koju moramo braniti kako bismo opstali u ovom ili bilo kakvom drugom izdanju.
Ne bi dugo prošlo i EU neizabrani birokrati zaključili bi da je bolje umrijeti - mi, ne oni, dakako - nego dozvoliti da "prijetnja s istoka" nadvlada. Ta prijetnja, već je bilo i rečeno, a da je metak prošao samo centimetar ili dva od putanje, bilo bi i neopisivo amplificirano - ta prijetnja je toliko sveobuhvatna i cilja ne samo na naš teritorij već i na svaki aspekt našeg života. Ta prijetnja želi nam oduzeti sve, više od zemlje i resursa, doslovno našu dušu.
Vidjeli smo demonizaciju kao nikad ranije, a i to je ništa prema onom što se tek spremalo, kad bi rat postao direktan, tada bi se propagandni zupčanici užarili od divljanja i Europa bi bila preplavljena. Ljudska psiha je vrlo dobra po pitanju racionalizacije, ali ne kad je u krizi. Bilo pojedinac, bila masa, u dubokoj krizi mozak se s lakoćom "ispire". Na postojeći egzistencijalni strah s lakoćom se nadograđuje štošta. I upravo to smo, sad, mogli gledati. Toliko o teoriji "istaknutih pojedinaca", bilo nam drago ili ne, ona je živa i utječe.
Ali vratimo se na metak i alternativne stvarnosti. Da ga nije bilo, danas bi u Bijeloj kući vjerojatno isto sjedio Trump, ali možda ne ovaj iz naše stvarnosti. Možda bi to bio Trump od zakulisnih dogovora i kompromisa sa status quo politikom. Imali bismo vjerojatno jednu linearnu degradaciju američke podrške za rat u Ukrajini, ali s puno "stani-kreni" trenutaka i tko zna kakvim ishodom.
No, metak, koji bi mogao u bliskoj budućnosti komotno nositi naziv "metak europske sudbine", dosta je prepravio i izoštrio Trumpa. Njegova misija odjednom je od političke dobila i neku vrstu mesijanskog zanosa kojeg si je odmah dao ugraditi. Odlično zvuči kao retorika za njegovu konzervativnu bazu tvrdnja da je "sam Bog spasio ga jer želi da vlada Amerikom i donese promjene". Ali Trump, iako mudar lisac još uvijek donekle friški u politici, ne može potpuno stopiti demonstraciju svog populizma i svojih dubokih uvjerenja. Ovo što kaže u vezi svoje "odabrane uloge", on u to i vjeruje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
