Dok međunarodne sile pokušavaju pronaći vojno i političko rješenje u Siriji, zemlja je postala pravo poprište borbe za sasvim druge ciljeve. Među ostalima, u Siriji je uključen i Izrael, no ne samo zato da odvrati mogućnost ugroze Golanske visoravni koju kontrolira, već i da se sukobi sa svojim regionalnim takmacima, naročito s Iranom.
Dana 10. veljače 2018, jedan izraelski F16 je srušen u Siriji nakon izraelskog udara na sirijske i iranske položaje unutar Sirije. Udar je bio odmazda za iranskog drona - koji je navodno nosio eksploziv - koji je ranije prešao u izraelske zračne prostore. Dva mjeseca kasnije, u još jednom izraelskoj udaru na sirijsku zrakoplovnu bazu u pokrajini Homs, ubijeno je sedam iranskih vojnih savjetnika. Iran je obećao da će se osvetiti, a gotovo mjesec dana kasnije, gađane su izraelske pozicije u osporavanim Golanskim visinama. Iako Iran nije potvrdio svoj angažman, šef Hezbollaha Hassan Nasrallah je potvrdio da se radi o 55 ispaljenih projektila. Još jednom, izraelski borbeni zrakoplovi pokrenuli su brojne napade na iranske pozicije i snage unutar Sirije. Stoga je eskalacija činjenična u sukobima između Izraela i Irana u Siriji. Pitanje je zašto sada? I gdje se zaustavlja eskalacija?
Teroristička organizacija Daeš osigurala je širok raspon strana u Siriji - uključujući Iran i Sjedinjene Države, koji su svi nastupali sa zajedničkim neprijateljem. Iranski glavni fokus osim pobjede nad Daešom je podrška sirijskoj vlasti u Damasku. Iranska kampanja u Siriji temelji se na pretpostavci da će pad Bašara al-Asada imati domino učinak na svoje druge saveznike, naime Hezbolah i Irak, sve do granica Irana. Vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei je tvrdio da ako se Iran ne bori protiv "terorista" u Siriji i Iraku, morat će se boriti protiv njih u svojim gradovima. General Kasem Solejmani, čelnik iranskih Kuds snaga, tvrdio je da je Daeš namjeravao naštetiti Iranu, a ne Siriji. U jednom drugom govoru, u onome što se činilo kao pokušaj da se pokrene potpora, Solejmani je rekao da takfiristički teroristi žele srušiti svetište Zejbab, hodočasničkog središta mnogih šijita koji poštuju ovu sestru imama Hasana i Huseina. Stoga, iako višedimenzionalno, obrazloženje iranskog sudjelovanja usmjereno je na nacionalnu sigurnost Irana više nego bilo što drugo, uključujući i prijetnju salafističkog režima.
Međutim, Izrael promatra sirijsku krizu iz druge perspektive. Iako je rat i kriza na svojim granicama usmjerilo sigurnost i vojne elite na Siriju, sve dok je kriza slabila Siriju i njegove saveznike ove su poteškoće u susjedstvu bile dobre za Tel Aviv. Stoga se Izrael držao po strani sve do pada Daeša. U međuvremenu, izraelski zračni napadi na Siriju - navodno protiv isporuke iranskih oružja u Libanon - postajali su sve češći i češći. To će se promijeniti nakon poraza Daeša i slabljenja oporbene snage u Siriji. S tom slikom u glavi, i iranski i izraelski pogled na Siriju se mijenjaju. Činjenica da se Asad i njegovi saveznici smatraju pobjedničkim ne bi bilo toliko uznemirujuće da Damask nije imao (pro)iranske snage tako uključene u pobjedu. Drugim riječima, Izrael se boji proliferacije modela Hezbolaha na svojoj granici sa Sirijom uz pomoć prisutnih iranskih snaga. Stoga se usredotočuje na iransku "vojnu prisutnost", uključujući Hezbolahovu prisutnost u Siriji, kao dugoročnu prijetnju - pogled koji dijele i Sjedinjene Države.
I dok su ulozi visoki za Izrael, Teheran nije mogao biti zadovoljniji ishodom u Siriji, jer je Iran povećao svoj regionalni položaj i učvrstio svoj ugled kao glavni zagovornik sirijskog režima. Istodobno, iranski stratezi primjećuju pretpostavku sirijskog predsjednika da rat još nije završen. S jedne strane, američki potpomognuti oporbenjaci i sirijski Kurdi kontroliraju ogromne dijelove sirijskog teritorija; s druge strane, preostale oporbene snage još uvijek kontroliraju pokrajinu Idlib na granici s turskim okupiranim područjem u sjevernoj Siriji. Kao takav, Iran je posljednjih mjeseci usredotočen na pomaganju saveznicima u osvajanju preostalih enklava unutar režimskih područja kao što su Guta i Jarmuk u Damasku, te je izrazio svoju namjeru da podrži sirijski režim u osvajanju Idliba i drugih mjesta pod okupacijom u Siriji. Kao rezultat toga, suočavanje s Izraelom sada se čini daleko od iranskog prioriteta.
Za Izrael, međutim, prioriteti Irana ne mijenjaju prirodu prijetnje sve dok se ne postigne strateška ravnoteža. Prema tome, sukob s Iranom je predvidljiv. Izraelski razlozi za povećanjem odgovora na iransku nazočnost u Siriji temelje se na pretpostavci da je udaranje Irana u Siriji lakše dok se Teheran suočava s drugim izazovima i neprijateljima, nego nakon što se konsolidira njegova pozicija u Siriji. No, kao što neki analitičari sugeriraju, izraelski premijer Benjamin Netanyahu očajnički želi odvratiti pozornost od korupcijskog slučaja koji mu prijeti kod kuće, pa je usmjeravanje pažnje na Iran dobrodošla taktika.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
