Već dugo vremena je poznato da Njemačka ima velikih problema s eurom i dužničkom krizom. I pored velike podjele u Njemačkoj između euroskeptika i službene politike, Njemačka je uporno inzistirala da "periferne" zemlje u eurozoni uvedu mjere štednje. Malo tko je govorio o mogućnosti da će Njemačka morati uvesti sama sebi mjere štednje. Grčka je tretirana kao lijeno dijete koje neće ništa raditi, a koje je potrošilo izuzetno puno novca. Pitanje je: A zašto su "roditelji" dali djetetu toliki novac? Što su roditelji mislili? Ili su bili previše okupirani jeftinom kupnjom grčke imovine?
Prvo, Grčka nikada nije trebala ući u eurozonu, kao ni Portugal ni Italija, ni Španjolska. Pa možda i Belgija. Te zemlje jednostavno nemaju stabilnost koja je potrebna da bi mješavina tako različitih država funkcionirala. Jasno je da se prešutilo u kakvom su stanju te države kada su ulazile u eurozonu dok se Balkanu i još nekim zemljama drže predavanja koja nemaju nikakve veze sa logikom.
Gdje su bili ti "europski standardi" kada je Grčka ulazila u eurozonu? Nije ih bilo. Njemačka i prijatelji su htjeli da "periferne" zemlje uđu u eurozonu, prihvate euro. Tako euro ne bi bio skup (opet ta priča o jeftinom euru koju ekonomisti stalno plasiraju a ne objašnjavaju pravu istinu iza toga) Grcima, Talijanima, Španjolskoj... A to su bila tada atraktivna tržišta jer nisu bila ni u približnom kaosu kao danas. Italija također nije imala nikakve uvjete da uđe u eurozonu.
Romano Prodi, iskusni čovjek na relaciji Brisel-Rim, je činio sve da Italija prihvati euro. Sve je bilo dobro, samo da Berlusconi nije na vlasti. Daleko od toga da je Berlusconi nevinašce, ali kriviti njega za sve je - smiješno. Štoviše, isti taj Berlusconi je počeo govoriti o povratku na liru (Italija je imala izuzetan izvoz jer je lira bila jeftina), pa se odmah, ekspresno počelo u medijima pisati vijesti o njemu. Politički gledano, ljevica i centar su doveli Italiju u eurozonu, a ne Berlusconi. Stoga podjele na lijevu i desnu stranu i priče o ljevici u Italiji kao dobroj i desnici kao lošoj nemaju logike.
Ali pustimo sada "periferne" zemlje i pogledajmo što se predviđa Njemačkoj za slijedeću godinu, a onda ćemo to direktno povezati s najnovijom viješću u sagi o grčkom dugu. Digresije nekada začine tekst i od njih ne treba bježati.
Lideri Europe se nisu dogovorili oko budžeta prije nekoliko dana. Ovaj put nije bilo sastanka do ranih jutarnjih sati sa euforičnom najavom kako je euro spašen. Ovaj put bio je to sastanak do jutarnjih sati bez ikakve euforije. Štoviše, prva je Angela Merkel rekla da vjerojatno neće biti dogovora. Vremena para Merkozy (Angela Merkel i Nicolas Sarkozy) su davno prošla, Hollande sa svojim inzistiranjem na poljoprivrednoj politici nije nerazdvojan od Angele Merkel. A David Cameron svaki sastanak "pokvari". Od euforičnih najava spasa eura imamo pat poziciju i kretanje ka još težoj situaciji.
Bloomberg je napravio Globalnu anketu o Njemačkoj u 2013-oj godini. I pored hvaljenja da je privremeno zakrpljena rupa zvana grčki dug, 53% ljudi iz domena ekonomije, pretplatnika Bloomberg-a, su rekli da će u 2013-oj godini Njemačka ući u recesiju. Ako Njemačka ulazi u recesiju, to znači da je veliki dio Europe odavno u depresiji. A i krajnje je vrijeme da se ta riječ recesija izbaci iz upotrebe. U anketi je 64% ispitanika reklo da očekuju pogoršanje dužničke krize u EU.
U zadnje vrijeme se govori kako su se tržišta stabilizirala, to se smatra pozitivnim pomakom. To nema nikakve veze sa pozitivnim pomakom. Činjenica je samo da mladi i dalje ne rade dok stariji idu sve kasnije u mirovinu. I zato ne pada zaposlenost u nekim zemljama, poput Italije. Obveznice se prodaju na aukcijama, prodaje se dug, printa se novac, šuta se "konzerva niz cestu". I šutati će se sve dok se ne dođe do kraja tog puta. Kada je to, nitko ne zna. Pa ni Angela Merkel. Ali ima nekih nagovještaja da taj kraj nije ni tako daleko.
Recesija u Njemačkoj će imati velike posljedice za Europu. Posljednji bastion europske snage će izgubiti ugled, a njene obveznice neće više biti šampion među ostalima. S obzirom na utjecaj Wall Street-a i City of London, najvjerojatnije će agencije za rejting poštedjeti Englesku i njenu katastrofalnu dužničku krizu te poslije Francuske krenuti u napad na njemački kreditni rejting. To bi također skrenulo pažnju sa situacije u SAD-u gdje "fiskalna litica" prijeti. Ali od te prijetnje neće biti ništa jer će FED nastaviti s dosadašnjom praksom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
