Dok nam domaća propaganda servira sliku o Europskoj Uniji kao o carstvu koje će trajati na vijeke vjekova, ozbiljni analitičari upozoravaju kako bi idućih nekoliko mjeseci moglo biti ključno po pitanju hoće li Unija uopće opstati.
Ekonomski analitičar za Reuters, Noah Barkin, piše kako je fenomen, u kojem su teme vezane uz ekonomiju EU-a naglo nestale s naslovnica, samo privremen.
Nadovezat ćemo se na rečeno i konstatirati kako spomenuti fenomen nije puka slučajnost. Vijesti o teškom ekonomskom stanju u sklopu vodećih svjetskih medija strateški su "ublažene" za vrijeme blagdana iz vrlo jednostavnog razloga - da ništa ne omete potrošače u pomahnitalom desantu na rasprodaje i kupovanje poklona.
Barkin navodi kako bi uskoro, kroz nekoliko mjeseci, sve trebalo biti jasno što se tiče budućnosti EU-a. Vodeći ljudi unutar Unije će ili pronaći načine kako zadržati organizaciju na okupu ili pokleknuti pred težinom ekonomskog kolapsa.
Grčka je još uvijek najvažnije pitanje - nova vlada pokušava zadovoljiti sve potrebne uvjete kako bi zemlji bio isplaćen novi paket spasa u vrijednosti od 130 milijardi eura.
Ukoliko MMF i EU Grčkoj ne odobri paket, zemlja će najvjerojatnije bankrotirati ovog ožujka.
Ekonomisti investicijske banke Barclays Capital navode: "Ako Grčka bankrotira, slično bi se moglo desiti i Italiji i drugim ekonomijama."
Iz pozicije grčkih radnika, ako je na stolu samo bankrot ili paket spasa, svakako bi im bolje bilo da bankrotiraju.
Naime, spomenute "mjere" koje grčka vlada ovih dana panično pokušava provesti kako bi im MMF odobrio paket spasa su prije svega novi radikalni rezovi koji će direktno pogoditi sve slojeve stanovništva u zemlji. Bankrot Grčke nikako nije u interesu ni MMF-a ni Europe, isto kao što nije bio ni pokušaj referenduma o prihvaćanju ili neprihvaćanju inicijalnog paketa pomoći (a sjećamo se kako je to završilo).
200 milijardi eura nije mala svota - u prikupljanju iste apsolutni je imperativ da 50 milijardi od ukupnih 200 bude prikupljeno od strane članica koje se nalaze izvan eurozone. Jasno je na koga se pritom misli - Veliku Britaniju.
No, Britanija je već najavila kako nema plan odvojiti toliki novac za spas posrnulih ekonomija.
Visoki njemački dužnosnik, koji je inzistirao da ostane anoniman, rekao je za Reuters kako je participacija Britanije apsolutno nužna. Bez asistencije Britanije neće biti moguće spasiti Europu. Ali također je potvrdio i već poznati stav - Britanija nema nikakve namjere sudjelovati u tom planu.
Ipak, recimo da se potreban novac prikupi. Biti će gotovo nemoguće, uz sve intervencije MMF-a koji postavlja svoje ljude za premijere, natjerati cjelokupni politički establišment Španjolske i Italije da prihvati takav paket pomoći.
MMF (koji bi prema odluci EU summita trebao "čuvati" svotu od 200 milijardi dok ne zatreba) bi implementacijom paketa pomoći dobio gotovo potpuni fiskalni nadzor nad Italijom i Španjolskom.
Makar, ako uzmemo u obzir nedavne događaje, i čudnije stvari su se dešavale u Europi posljednjih nekoliko mjeseci. Prema toj logici možda je čak moguća i bliska budućnost u kojoj će MMF pod svoj financijsko-kolonijalni model strpati i ogromne ekonomije poput Italije i Španjolske.
Baš zato je sada, više no ikad prije, bitno ogoliti aktualnu krizu i primijetiti konflikt koji već duže vrijeme buja između međusobno suprostavljenih interesnih skupina.
Zaključeno je (točno ili krivo, vrijeme će pokazati) kako se na radnike može obrušiti dodatna razina mjera štednje i time iz njih istisnuti izvući još veća produktivnost koja ima samo jedan cilj - akumulaciju što veće količine kapitala za određenu skupinu.
Vijesti u kojima svakodnevno čitamo kako vrhunski menadžeri, direktori, članovi uprava i slični danas primaju veće plaće i bonuse nego ikada u povijesti nije slučajnost.
Isti jako dobro znaju kako je aktualna kriza tek uvertira u još daleko goru depresiju koja će biti obilježena ekonomskim kolapsima, narodnim ustancima i sličnim događanjima. Sasvim je logično, iz njihove perspektive, da se žele maksimalno osigurati za vremena koja dolaze.
U isto vrijeme radnicima se prodaje najveća laž još od industrijske revolucije - svakodnevno ih se uvjerava kako su "godinama bili prelijeni", da nisu radili dovoljno, da nisu bili "konkurenti", da su najvećim dijelom svojim ponašanjem krivi za izbijanje krize i da će sada morati za kaznu stegnuti remen. Činjenica da mnogi i povjeruju u te priče, pogotovo kada treba navedene optužbe prišiti radnicima druge države, recimo Grcima (mit o lijenim Grcima), samo pokazuje i prokazuje razlog zbog kojeg svi danas žive tako loše - kronični nedostatak solidarnosti ili, ako uzmemo u obzir da krize trese cijeli svijet - nedostatak internacionalne radničke solidarnosti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
