Sav optimizam koji se počeo gomilati u drugoj polovici prošle godine, osjećaj da bi rat u Siriji mogao ipak uskoro završiti, ovih dana se gotovo u potpunosti rasplinuo pretvarajući ovaj rat, još jednom, u naizgled beskrajno mrcvarenje jedne zemlje koja je od sukoba koji se 2011. mogao, eventualno, nazvati građanskim ratom, postala arena za sukob sve većeg broja regionalnih i svjetskih sila.
Četiri su ključne eskalacije koje sada podgrijavaju rat na jednu novu i opasniju razinu i sve tri dogodile su se ove godine, zapravo u manje od mjesec dana. Prva eskalacija je ulazak turske vojske u Afrin. Druga eskalacija je rušenje ruskog vojnog zrakoplova na prostoru iznad Idliba. Treća eskalacija je američko bombardiranje sirijskih pro-vladinih na istoku zemlje. Četvrta se dogodila jutros - jedan izraelski F-16 je srušen, po prvi puta od početka rata.
Kako su ove eskalacije povezane? Prvo što ih povezuje je vrlo kratak vremenski razmak u kojem se događaju. Kao drugo, logično, sve one zajedno služe raspirivanju sirijskog rata umjesto da ga vode ka okončanju. Imajući u vidu da one nipošto nisu slučajnosti može se lako zaključiti kako sve idu na ruku jednoj agendi - agendi koja ne želi kraj rata u Siriji.
Krajem prošle godine u ruskoj zračnoj vojnoj bazi kod sirijske Latakije iznenada i bez najave pojavio se Vladimir Putin. Navratio je kako bi priopćio da je "misija završena", da je ISIL poražen, a samim time - u ruskoj verziji alternativne stvarnosti - i sam rat u Siriji. Dobar potez i proglas pred predstojeće ruske predsjedničke izbore, no, kako smo i sugerirali, riječ je o alternativnoj stvarnosti koja ne odgovara stanju na terenu.
Naime, takav završetak rata doveo bi do zapisivanja "konačnog rezultata" i određivanja pobjednika i poraženih. Pri takvom završetku rata pobjeđuju Damask, Moskva i Teheran te se kreće u mirne vode "političke tranzicije", odnosno organiziranja što demokratskijih parlamentarnih i predsjedničkih izbora na kojima, jer još stoji gdje je i stajao, vjerojatno pobjedu odnosi Bashar al-Assad.
To je demokracija kakvu zamišlja Rusija, kako kod sebe tako i kod Sirije, na temelju ideje "neka narod bira svoj put". No, Amerika smatra da to i nije demokracija. Idućeg mjeseca Putin će ponovno pobijediti na predsjedničkim izborima, ali Washington tvrdi da tu nema demokracije jer demokracija je samo onaj proces koji vodi ili prema pobjedi snaga tzv. "Zapadnih vrednota" ili prema pobjedi snaga koje će biti, ako već ne provoditelji, onda barem lojalisti Zapadnim vrednotama.
Ukratko, Rusija već dugo vremena koketira s naivnošću i još uvijek je teško reći je li to samo gluma, primijenjena kao svojevrsno "kupovanje vremena", ili pak autentični gubitak orijentacije u sve složenijem geopolitičkom srazu između velikih sila.
Drugim riječima, ako je Moskva zaista vjerovala da će rat u Siriji završiti kada ISIL bude poražen - jer su im tako u više navrata tvrdili američki dužnosnici, od Obamine do Trumpove administracije, onda to nije samo naivnost već i vrlo opasna pogrešna kalkulacija koja u konačnici može Siriju jako skupo koštati.
Ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, ovog tjedna je konstatirao kako su Amerikanci "prekršili obećanje" jer su rekli da će se povući nakon nestanka ISIL-a. Ne, Amerikanci se neće povući i to više nije pretpostavka - novu strategiju doslovno je javno potvrdio američki državni tajnik Rex Tillerson (uz bizarnu minimalnu medijsku popraćenost ove velike potvrde).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
