Sav optimizam koji se počeo gomilati u drugoj polovici prošle godine, osjećaj da bi rat u Siriji mogao ipak uskoro završiti, ovih dana se gotovo u potpunosti rasplinuo pretvarajući ovaj rat, još jednom, u naizgled beskrajno mrcvarenje jedne zemlje koja je od sukoba koji se 2011. mogao, eventualno, nazvati građanskim ratom, postala arena za sukob sve većeg broja regionalnih i svjetskih sila.
Četiri su ključne eskalacije koje sada podgrijavaju rat na jednu novu i opasniju razinu i sve tri dogodile su se ove godine, zapravo u manje od mjesec dana. Prva eskalacija je ulazak turske vojske u Afrin. Druga eskalacija je rušenje ruskog vojnog zrakoplova na prostoru iznad Idliba. Treća eskalacija je američko bombardiranje sirijskih pro-vladinih na istoku zemlje. Četvrta se dogodila jutros - jedan izraelski F-16 je srušen, po prvi puta od početka rata.
Kako su ove eskalacije povezane? Prvo što ih povezuje je vrlo kratak vremenski razmak u kojem se događaju. Kao drugo, logično, sve one zajedno služe raspirivanju sirijskog rata umjesto da ga vode ka okončanju. Imajući u vidu da one nipošto nisu slučajnosti može se lako zaključiti kako sve idu na ruku jednoj agendi - agendi koja ne želi kraj rata u Siriji.
Krajem prošle godine u ruskoj zračnoj vojnoj bazi kod sirijske Latakije iznenada i bez najave pojavio se Vladimir Putin. Navratio je kako bi priopćio da je "misija završena", da je ISIL poražen, a samim time - u ruskoj verziji alternativne stvarnosti - i sam rat u Siriji. Dobar potez i proglas pred predstojeće ruske predsjedničke izbore, no, kako smo i sugerirali, riječ je o alternativnoj stvarnosti koja ne odgovara stanju na terenu.
Naime, takav završetak rata doveo bi do zapisivanja "konačnog rezultata" i određivanja pobjednika i poraženih. Pri takvom završetku rata pobjeđuju Damask, Moskva i Teheran te se kreće u mirne vode "političke tranzicije", odnosno organiziranja što demokratskijih parlamentarnih i predsjedničkih izbora na kojima, jer još stoji gdje je i stajao, vjerojatno pobjedu odnosi Bashar al-Assad.
To je demokracija kakvu zamišlja Rusija, kako kod sebe tako i kod Sirije, na temelju ideje "neka narod bira svoj put". No, Amerika smatra da to i nije demokracija. Idućeg mjeseca Putin će ponovno pobijediti na predsjedničkim izborima, ali Washington tvrdi da tu nema demokracije jer demokracija je samo onaj proces koji vodi ili prema pobjedi snaga tzv. "Zapadnih vrednota" ili prema pobjedi snaga koje će biti, ako već ne provoditelji, onda barem lojalisti Zapadnim vrednotama.
Ukratko, Rusija već dugo vremena koketira s naivnošću i još uvijek je teško reći je li to samo gluma, primijenjena kao svojevrsno "kupovanje vremena", ili pak autentični gubitak orijentacije u sve složenijem geopolitičkom srazu između velikih sila.
Drugim riječima, ako je Moskva zaista vjerovala da će rat u Siriji završiti kada ISIL bude poražen - jer su im tako u više navrata tvrdili američki dužnosnici, od Obamine do Trumpove administracije, onda to nije samo naivnost već i vrlo opasna pogrešna kalkulacija koja u konačnici može Siriju jako skupo koštati.
Ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, ovog tjedna je konstatirao kako su Amerikanci "prekršili obećanje" jer su rekli da će se povući nakon nestanka ISIL-a. Ne, Amerikanci se neće povući i to više nije pretpostavka - novu strategiju doslovno je javno potvrdio američki državni tajnik Rex Tillerson (uz bizarnu minimalnu medijsku popraćenost ove velike potvrde).
Vratimo se na četiri eskalacije i zaboravimo na trenutak sve ruske diplomatske akrobacije od Astane do Sočija. Tko u tim eskalacijama sudjeluje? Četiri snage: Rusija, Turska, Izrael i SAD. Tko od navedenih podupire Assada? Rusija. Preostale tri? Njegovo svrgavanje, smjenu režima, stvaranje "nove Sirije". To su fundamentalne agende koje je Rusija ili zaboravila ili misli da je itko od preostale trojice na iste zaboravio.
Dakako, ruske agende možda su doživjele i reviziju, otprilike u trenutku kada su počeli dovlačiti svoje S-400 sustave da bi osigurali svoje položaje, a ne da bi ih aktivno koristili (zapravo čini se kako primarno nastoje iste prodati u što većem broju svim zainteresiranim kupcima). No, ako je Rusiji sada jedini interes sačuvati svoja dva uporišta u Siriji, Latakiju i Tartus, onda moraju znati da za njih nema mjesta u post-Assad Siriji koliko god se ufali u svoju široku diplomaciju sa svim i svakim.
SAD, Turska i Izrael su u svojoj osnovi saveznici, itekakvi saveznici. Erdogan voli retoriku, voli je i Netanyahu, a Trump pogotovo, ali spomenuta trojica samo su prepoznatljivi brendovi svojih zemalja - iza i ispod njih nalaze se razgranate mreže obavještajnih organizacija koje, kada je riječ o izbacivanju Assada i njegovih iranskih prijatelja, djeluju kao jedan kolektivni um i Rusija se u isti neće uvući baš kao ni što recimo jedna Njemačka ili Francuska, koliko god se dodvoravale, nikada neće biti članice "Kluba od pet očiju" (i morat će i dalje pretraživati svoje vladine urede za prislušnim uređajima).
Vojno gledajući, SAD, Turska i Izrael možda pripremaju veliku operaciju koja ima za cilj "prikliještiti" Siriju iz nekoliko pravaca.
Turska je već poručila kako će nakon eliminacije Kurda u Afrinu krenuti snažno u Idlib, gdje se sirijska vojska nada nekom većem napretku. SAD je velikim napadom na pro-vladine snage kod Eufrata pokazao kako su dani suzdržanosti gotovi te kako su sada vladine i pro-vladine snage nova "legitimna meta". Izrael jest izgubio jednog lovca jutros, ali su odmah zatim pokrenuli još intenzivniji napad u okolici Damaska i sada će taj gubitak svakako nastojati okrenuti u svoju korist ističući srušeni F-16 kao argument za napad na Siriju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
