Svjetski poredak nakon Drugog svjetskog rata vidio je nekoliko demokratizacijskih procesa. Prvi je uslijedio u južnoeuropskim državama koje su održale diktatorsku strukturu do više ili manje nenasilnog prijenosa vlasti (Španjolska, Grčka, Portugal). Drugi val zahvatio je vojne diktature Južne Amerike, a treći val se dogodio u zemljama bivšeg Varšavskog pakta. Događaji i pojmovi u tim europskim iskustvima preneseni su i na Bliski istok. Tako se niz prosvjeda protiv vlasti nazvao 'Arapskim proljećem', prema iproljećimai koja su započela u Pragu za vrijeme komunističke vlasti.
Brzina kojom su se zaredali događaji od Tunisa do Sirije bila je doista iznenađujuća. Poznata lica arapskih vlastodržaca odjednom su nestala s pozornice, ali možda najzanimljivije je bilo ponašanje oružanih snaga u tim državama. Sve do 2011. vojska se smatrala glavnim podupirateljem režima, te se očekivalo da će vojska izaći na ulice i spriječiti prosvjede. Desetljeća vojne diktature, vojni udari i ratovi od vojske su stvoriti silu održavanja statusa quo, a ne silu promjene. Međutim, to se nije dogodilo. U Tunisu je vojno vodstvo igralo ključnu ulogu u promjeni sustava. Egipatske su se snage uključile dva puta: prvo su omogućile, a potom zaustavile demokratski proces. Libijska se vojska jednostavno raspala. U Jemenu se vojska podijelila na dvije strane. Jedino je u Siriji vojska ostala odana vlastima, kao i u Bahreinu, iako ustanak u Bahreinu nije zapravo dio Arapskog proljeća.
Iako ustanci nisu bili usmjereni protiv vojnih snaga u politici, ipak su imali protuvojnu sastavnicu, te su naglasili činjenicu da je vojska imala i da dalje ima političku ulogu koja nadilazi vojnu ulogu. Ironično, upravo su prosvjedi ponovno uveli vojsku u srž donošenja odluka. Prije 1970.-ih, vojska na Bliskom istoku je promatrana kao poluga napretka i promjena. Modernizacijska teorija zapadnih analista vidjela je u njima heroje izgradnje nacija i pozdravljala vojne udare koji su uklonili vlasti Libije, Sirije, Jemena, Iraka i Egipta nakon oslobađanja od kolonijalne uprave. Skoro je svaka arapska zemlja imala iskustvo vojnog miješanja u vlast. Većina je smatrala da je njihova uloga dobra jer je vojska ujedinjavala pluralistička društva, reformirala je autokratske sustave i općenito uvodila inovacije u društva koja su bila smatrana nedovoljno izgrađenima, bez kohezije nacionalnog identiteta i nesposobna za reforme.
Tadašnja politološka analiza smatrala je vojne snage izazovom oligariji, promicateljem društvenih i gospodarskih reformi, čimbenikom nacionalne integracije. Vrijednosti učinkovitosti, iskrenosti i nacionalne lojalnosti uzdizali su vojsku od korupcije elite. Takvo se mišljenje promijenilo, ali uloga vojske koja nadilazi obranu i sigurnost i dalje je prisutna na Bliskom istoku. Uključenje vojske u egipatski politički proces jasno potvrđuje tu tvrdnju, koja je uostalom i pozdravljena od polovice egipatskog stanovništva. U vrijeme oštrih napetosti između islamističkih i sekularnih snaga, vojska pokazuje da nacionalizam i modernizam nisu izumrli.
Povijesno iskustvo govori nam da to nije ništa čudno. Od 1940.-ih naovamo barem dva vojna udara ostvarena su u jednom desetljeću u arapskim državama. Između 1930. i 1980. god. 55 pokušaja vojnog udara, od kojih su polovica bili uspješni, dogodila su se u tim državama. Posebice su Irak i Sirija bogati tim iskustvom. U drugim zemljama, poput Egipta ili Alžira, vojne i ostale državne institucije duboko su isprepletene. Iako nije bilo čestih vojnih udara, u tim zemljama vojska i dalje zbog te isprepletenosti ima moćni utjecaj na politički proces. Vlasti u arapskom svijetu često su se mijenjale po načelu udar-protuudar.
Zbog prirode svog nastanka, relativne homogenosti, i praktično plemenske državne strukture, zemlje Perzijskog zaljeva nemaju iskustvo vojnog učešća u politici. Slično tome, monarhijske vlasti Maroka i Jordana uspjee su svoje vojske zadovoljiti nakon što su pokušani udari 1971. i 1957. Duh razmišljanja toga vremena može se sažeti u izjavu Gamala Abdela Nasera 1954.: 'Ako se vojska ne pokrene – tko će?'.
Razmišljanje arapskih časnika nije se puno promijenilo od tada. Prema njima, oružane snage reagiraju jer ih na to tjeraju društvene prilike, a ne zato jer vojska naročito voli ulazak u političke vode. Kad pogledamo komunike generala al-Sisija u srpnju 2013. ne vidimo puno razlika. On je tada izjavio da oružane snage ne mogu jednostavno ne slušati i ne vidjeti pokret i poziv egipatskog naroda, da vojska ostvari svoju domoljubnu, a ne političku ulogu.
Državni udari su većinom nestali nakon 1970.-ih, ali vojska se nije povukla iz politike. Međutim, promijenila se paradigma, te su i vojni vođe skinuli uniforme te nastojali izgraditi imidž građanskih predsjednika (Gadafi, Ben Ali ili Mubarak, npr.; s druge strane Sadam Husein je obožavao biti u uniformi, iako nikada nije služio u iračkim oružanim snagama). Održavanje izbora učvrstili su vojnu vlast i dali joj legitimnost. Takvo pociviliziranje vojnih režima vodilo je smanjenoj razlici između vojnih snaga kao institucije i sustava vlasti, pa se stvorila percepcija kako su dvije stvari integralne, te da zajedno tvore središnju autoritarnu vlast.
No, događaji 2011. pokazali su da to nije posve tako. Odnosi države i vojske nisu tako jednostavni niti se nužno preklapaju. Režimi koji su stvoreni kao rezultat vojnog udara pokazali su se nevjerojatno stabilnima. Do 2011., svi koji su došli na vlast prije 1980. nisu bili zbačeni s vlasti. Kao rezultat, vojska je smatrana integralnim dijelom te vlasti. Zašto su se onda vojni časnici odmakli od te vlasti 2011.?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
