Svjetski poredak nakon Drugog svjetskog rata vidio je nekoliko demokratizacijskih procesa. Prvi je uslijedio u južnoeuropskim državama koje su održale diktatorsku strukturu do više ili manje nenasilnog prijenosa vlasti (Španjolska, Grčka, Portugal). Drugi val zahvatio je vojne diktature Južne Amerike, a treći val se dogodio u zemljama bivšeg Varšavskog pakta. Događaji i pojmovi u tim europskim iskustvima preneseni su i na Bliski istok. Tako se niz prosvjeda protiv vlasti nazvao 'Arapskim proljećem', prema iproljećimai koja su započela u Pragu za vrijeme komunističke vlasti.
Brzina kojom su se zaredali događaji od Tunisa do Sirije bila je doista iznenađujuća. Poznata lica arapskih vlastodržaca odjednom su nestala s pozornice, ali možda najzanimljivije je bilo ponašanje oružanih snaga u tim državama. Sve do 2011. vojska se smatrala glavnim podupirateljem režima, te se očekivalo da će vojska izaći na ulice i spriječiti prosvjede. Desetljeća vojne diktature, vojni udari i ratovi od vojske su stvoriti silu održavanja statusa quo, a ne silu promjene. Međutim, to se nije dogodilo. U Tunisu je vojno vodstvo igralo ključnu ulogu u promjeni sustava. Egipatske su se snage uključile dva puta: prvo su omogućile, a potom zaustavile demokratski proces. Libijska se vojska jednostavno raspala. U Jemenu se vojska podijelila na dvije strane. Jedino je u Siriji vojska ostala odana vlastima, kao i u Bahreinu, iako ustanak u Bahreinu nije zapravo dio Arapskog proljeća.
Iako ustanci nisu bili usmjereni protiv vojnih snaga u politici, ipak su imali protuvojnu sastavnicu, te su naglasili činjenicu da je vojska imala i da dalje ima političku ulogu koja nadilazi vojnu ulogu. Ironično, upravo su prosvjedi ponovno uveli vojsku u srž donošenja odluka. Prije 1970.-ih, vojska na Bliskom istoku je promatrana kao poluga napretka i promjena. Modernizacijska teorija zapadnih analista vidjela je u njima heroje izgradnje nacija i pozdravljala vojne udare koji su uklonili vlasti Libije, Sirije, Jemena, Iraka i Egipta nakon oslobađanja od kolonijalne uprave. Skoro je svaka arapska zemlja imala iskustvo vojnog miješanja u vlast. Većina je smatrala da je njihova uloga dobra jer je vojska ujedinjavala pluralistička društva, reformirala je autokratske sustave i općenito uvodila inovacije u društva koja su bila smatrana nedovoljno izgrađenima, bez kohezije nacionalnog identiteta i nesposobna za reforme.
Tadašnja politološka analiza smatrala je vojne snage izazovom oligariji, promicateljem društvenih i gospodarskih reformi, čimbenikom nacionalne integracije. Vrijednosti učinkovitosti, iskrenosti i nacionalne lojalnosti uzdizali su vojsku od korupcije elite. Takvo se mišljenje promijenilo, ali uloga vojske koja nadilazi obranu i sigurnost i dalje je prisutna na Bliskom istoku. Uključenje vojske u egipatski politički proces jasno potvrđuje tu tvrdnju, koja je uostalom i pozdravljena od polovice egipatskog stanovništva. U vrijeme oštrih napetosti između islamističkih i sekularnih snaga, vojska pokazuje da nacionalizam i modernizam nisu izumrli.
Povijesno iskustvo govori nam da to nije ništa čudno. Od 1940.-ih naovamo barem dva vojna udara ostvarena su u jednom desetljeću u arapskim državama. Između 1930. i 1980. god. 55 pokušaja vojnog udara, od kojih su polovica bili uspješni, dogodila su se u tim državama. Posebice su Irak i Sirija bogati tim iskustvom. U drugim zemljama, poput Egipta ili Alžira, vojne i ostale državne institucije duboko su isprepletene. Iako nije bilo čestih vojnih udara, u tim zemljama vojska i dalje zbog te isprepletenosti ima moćni utjecaj na politički proces. Vlasti u arapskom svijetu često su se mijenjale po načelu udar-protuudar.
Zbog prirode svog nastanka, relativne homogenosti, i praktično plemenske državne strukture, zemlje Perzijskog zaljeva nemaju iskustvo vojnog učešća u politici. Slično tome, monarhijske vlasti Maroka i Jordana uspjee su svoje vojske zadovoljiti nakon što su pokušani udari 1971. i 1957. Duh razmišljanja toga vremena može se sažeti u izjavu Gamala Abdela Nasera 1954.: 'Ako se vojska ne pokrene – tko će?'.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.