Jedna drevna kletva kaže "živio u zanimljivim vremenima", sudeći prema aktualnim događanjima na svjetskoj razini - izgleda kao da je cijela moderna generacija po tom pitanju "ukleta".
Izvještavanje najvećih medija o ekonomskoj krizi često je orkestrirano na način da proizvede željene učinke - u korist investitora i financijskih tržišta.
Ponekad je taj element širok, a ponekad suptilan. Osvrnimo se na trenutak na veliki generalni štrajk u Španjolskoj, na kojem je prema najnovijim istraživanjima sudjelovalo čak 77% radništva - investitor Rupert Osborne rekao je za The Guardian kako su snimke generalnog štrajka "isprepadale" cijelo tržište.
Najveći mediji često imaju svrhu poslužiti kao sredstvo za smirenje ovoj uznemirenoj skupini.
Stoga ne čudi da se često stvarnost izvrće do krajnjih granica kako bi se stvorio dojam, zapravo imperativ - kako je sve "pod kontrolom".
Saniranje stvarnosti i borba protiv panike nije usmjerena samo prema investicijskim elitama, naravno, često se istom taktikom nastoje primiriti oba međusobno suprotstavljena tabora - kapitalisti i radnici.
Kako na makro, tako i na mikro sceni - dan prije referenduma o ulasku Hrvatske u EU na ulicama Mađarske se okupilo, prema nekim procjenama, oko 400,000 ljudi koji su prosvjedovali protiv Europske Unije. Naravno, Mađarska ima svoje specifične probleme i razloge zbog kojih se održavaju masovne demonstracije - no poanta je u slijedećem - ta važna vijest doslovno je ignorirana među najvećim medijima.
Razlog je vrlo jasan - ne stvarati paniku među stanovništvom koje, eto, baš taj dan ima demokratsku građansku dužnost pristati na ulazak u EU.
Recimo odmah jasno i glasno - "oporavak" je velika laž i marketinški trik, pravi termin koji bi trebao opisivati aktualno stanje je "propadanje radnika na neo-robovlasničku razinu".
Statistike već danas u SAD-u pokazuju kako se nezaposlenost smanjuje - nema sumnje kako će uskoro i u EU političari slavodobitno mahati novim brojkama trijumfalno objavljujući kako je kapitalizam pobijedio zlu recesiju i kako nam svima dolaze bolji dani.
Ne dolaze nam bolji dani - dolaze nam još daleko gori, teži i besperspektivniji dani, unatoč ekonomskim pokazateljima koji nisu ništa drugo nego obmana za mase. "Imati posao" će značiti biti doživotno zarobljen u radničkom izrabljivačkom kampu, jedino što ćemo biti prisiljeni povremeno mijenjati kamp ili stajati pred vratima istog.
Kakvi se poslovi stvaraju? S kakvim uvjetima? Novi "poslovi" koji će uskoro popraviti sablasnu krivulju stope nezaposlenosti nisu poslovi s kojima bi prosječan čovjek mogao živjeti život dostojan čovjeka i neće biti u stanju skrbiti ni za sebe, a kamoli za vlastitu obitelji.
"Novi" poslovi neće imati nikakve socijalne zaštite i u njihovu kreaciju krenuti će se čim na snagu stupe novi zakoni koji razbijaju sva prethodno teško stečena radnička prava.
Kada Obama slavodobitno objavi kako je stvoreno "200,000 novih radnih mjesta", nikada ne spominje o kojim se radnim mjestima zapravo radi. Kako ističe američki ekonomist Doug Henwood, gotovo jedna petina novih radnih mjesta koja su zabilježena u siječnju otpada na kurire i dostavljače kompanija kao što su FedEx i UPS, jer im je trebala dodatna jeftina radna snaga da raznosi blagdanske poklone.
Naravno, sistem je podešen na takav način da registrira što manju nezaposlenost - tih 40 i nešto tisuća dostavljača blagdanskih poklona danas se vjerojatno ponovno nalazi u istoj beznadnoj situaciji kao i prije par mjeseci.
Kako takva osoba - a radi se u prvom redu o mladim ljudima - može uopće sanjati o podizanju vlastite obitelji ili bilo kakvoj perspektivi u svom životu?
U Grčkoj su impelementirane permanentne mjere kojima radnici gube mnoge beneficija i prava, uslijedio je žestoki radnički otpor - sada se čeka da se taj otpor "smiri" kako bi se moglo početi s dijeljenjem "novih" poslova.
Mario Monti - nedemokratski postavljen premijer, bivši konzultant Goldman Sachsa - u Italiji vodi podjednako žestoku anti-radničku revoluciju. Kada se dovoljno srežu sve beneficije i radnička prava, Monti će također proglasiti - "dragi Talijani, sada se možete vratiti na posao". Kada se vrate na posao dočekati će ih plaća s kojom će jedva sklapati kraj s krajem, bez ikakve šanse da to ikada promjene.
Zašto ne? Ako proizvodnja ponovno krene? Zato jer sav dodatni profit, nakon anti-radničke revolucije, neće ići na poboljšanje radnih uvjeta već isključivo u džepove kapitalista.
Plaće i primanja direktora, uprave, menadžera na najvišem katu, vlasnika i ostale kapitalističke elite vrtoglavo rastu i u vrijeme najteže krize.
Osnovna teorija kapitalizma ide otprilike ovako - pustimo kapitalistima da postanu super bogati i kada se maksimalno namire, onda će oni dio tog bogatstva proslijediti s vrha prema dnu. To je najveća besmislica u povijesti ekonomije - da, kapitalisti će proslijediti dio svog enormnog bogatstva "prema dole", ali samo u situacijama kada postoji snažna država i još snažnije radničke organizacije koje bi ih na to prisilile.
Teorija da bi oni sami to učinili je zločinački pogrešna - dovoljno je vidjeti tko nam govori o tim "teorijama" - oni sami.
Radnici se ne mogu i ne smiju miriti s ovime, već su i previše popustili pred siluetama koje u odjelu i kravati putem podobnih medija propagiraju kako je ovo "jedini put" - ovo je put u propast i robovlasništvo pod iluzijom pseudo-slobode, radnici diljem svijeta moraju uvidjeti kako njihova borba nije selektivna niti ograničena na njihovo podneblje, industriju ili nacionalne granice - ovo je globalna borba između potlačene većine i izrabljivačke sitne manjine. Čim ti sentimenti postanu kristalno jasni većini radnika, konačna pobjeda im je zagarantirana i neupitna.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
