Prije četiri godine Obama je kampanjom o "promjeni", "nadi", "nečemu u što se može vjerovati", te "Da, mi možemo" dobio povjerenje birača. U drugoj kampanji slogan je bio "naprijed". Što je ostalo od te nade, do kakve je promjene došlo, u što se to vjerovalo u prve četiri godine mandata i šta se to moglo (Yes, we can)?
I kuda sada "naprijed"?
Službene brojke o nezaposlenosti su manje-više oko 8% dok mnogi ekonomisti tvrde da je nezaposlenost na razini Španjolske i Grčke, oko 25%. Koliko je privremenih radnika (kad se radi popis ili koji imaju ugovore na nekoliko mjeseci) uključeno u taj broj nezaposlenih od 8%? A koliko radnika koji nemaju više nade ne traže posao pa i nisu obuhvaćeni tim brojem?
Samim tim, logično je da je nezaposlenost u SAD znatno veća od 8%. Upitno je da li je 25%, ali s obzirom kojom brzinom firme sele na Istok, ne bi trebala ni ta brojka čuditi. Veoma je teško odrediti stopu nezaposlenosti kada veliki broj radnika ima part-time poslove ili na kraći period te kad mnogi i ne traže više posao jer su izgubili nadu.
Stoga u vezi "nade" koju je Obama spominjao možemo reći da je za mnoge nestala.
Što se tiče "promjene", Amerikanci velikim dijelom smatraju da je došlo do velike promjene, ali ka goroj situaciji.
"Nešto u što se može vjerovati" nije za mnoge definirano pa ne žele ni analizirati.
"Da, mi možemo" se pokazalo da u ekonomiji nije baš tako.
A sada je aktualan bio slogan "naprijed".
Mnogi Amerikanci su se pitali: a kuda to naprijed? Obama je nastavio sa svojim obećanjima dok je Romney za nijansu pričao drugačije. Dok se Obama fokusirao na Bliski Istok, Romney je više pričao o Rusiji. Ali manje-više, nije bilo baš velikih razlika. Mnogi Amerikanci nisu ni glasali jer su smatrali da nema puno razlike između kandidata. U sve to se kao u filmu pojavila distrakcija zvana Sandy, iz jednog tabora su optuživali drugi da se manipulira glasačkim listićima, na socijalnim mrežama su mnogi prijetili da će praviti nerede ako Obama izgubi, pristalice Romney-a su u isto vrijeme kupovale oružje (i dalje kupuju nakon pobjede Obame) kao da im prijeti Sudnji dan.
Iako Obama direktno ne spominje ograničavanje Drugog amandmana koji dopušta građanima da posjeduju oružje, jedan dio populacije mu ne vjeruje. Najviše u tkz. crvenim državama, gdje su Republikanci dominantni. U "plavim" državama Demokrata, koji se najviše nalaze na obje obale, građani se većim dijelom zalažu da se oružje striktno kontrolira.
U stvari, imamo dvije Amerike: jedna koja kupuje oružje i druga koja ga ne želi. Crvenu i plavu. Pogled na mapu s rezultatima izbora sve govori. Centralni dijelovi su republikanski, obale su demokratske.
Prije izbora su se dešavale neke zanimljive stvari. Obamina administracija je tražila od giganta Lockheed Martin-a da odgodi najavu o otpuštanju čak 123,000 radnika. Brojka je nevjerojatna. Ova najava bi značajno utjecala na broj nezaposlenih i tržište.
Lockheed Martin je jedna od nekoliko velikih kompanija koje rade za Ministarstvo odbrane. Skoro sve, a možda i sve te kompanije imaju namjeru otpustiti veliki broj radnika. Govori se o otpuštanju stotina tisuća radnika nakon izbora. Obzirom da su izbori prošli, vidjeti ćemo koliko su te odgođene najave točne. Jedno je sigurno, ako se to dogodi, i službena brojka od 8% će se značajno povećati. Koliko će to loše djelovati na tržište, ne treba ni govoriti. Ali da li je ta vijest "opasnija" u političkom ili ekonomskom smislu? Logično je da je "opasnija" u ekonomskom smislu.
Mnogi Amerikanci sada govore da to nije "promjena" na koju su oni mislili kad ju je Obama spominjao. Ali postavlja se pitanje: Šta bi Romney mogao učiniti da zaustavi ova silna otpuštanja? Kakav bi on izvadio magični štap? Nema razloga za vjerovanje da bi ga on imao. Romney bi tek krajem siječnja preuzeo dužnost, a to je jako puno vremena u današnjim teškim ekonomskim uvjetima. Da li bi on odmah mogao djelovati obzirom da bi Obama imao još tri mjeseca dužnosti? Naravno da ne bi. Ta tri prijelazna mjeseca označavaju kraj jedne administracije i dolazak druge. Kao kuća kad neko iseljava a drugi useljava. Nema baš vremena da se misli o drugim stvarima, većinom se misli o preseljenju. To se mogu nazvati "tri mjeseca propuha".
Ako postoji namjera da se radnici otpuste, njima nema spasa. Jedino što se moglo uraditi je iskoristiti odgađanje najave u svrhu izbora. Ništa više.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
