Godina 1492. vrlo je važna u svjetskoj povijesti jer su tada Kristofor Kolumbo i španjolski moreplovci otkrili Ameriku te je tada započela era otkrivanja Novog svijeta. Doista prije i poslije te 1492. ništa više neće biti isto. Međutim, ignorira se period prije dolaska Europljana koji se naziva Pretkolumbovska era. Često se pod Pretkolumbovskim dobom naziva vrijeme koje je izravno prethodilo dolasku Europljana iako ono označava tisućljetnu povijest Sjeverne, Srednje i Južne Amerike sve dok autohtone indijanske civilizacije nisu brutalno poražene, uništene i raseljene zahvaljujući konkvistadorima zapadne civilizacije.
Europski osvajači i njihovo otkrivanje Amerika u 15. i 16. stoljeću djelovali su razorno na domicilno američko indijansko stanovništvo. Činjenice o zločinima i masovnom teroru izlaze na vidjelo, međutim, često se ta nedjela pravdaju dolaskom superiorne zapadne kulture i civilizacije koja je porazila inferiorne domoroce. Naravno radi se o čistoj laži te je istina drukčija. Da, Europljani su bili vojno nadmoćni u odnosu na Indijance, ali u svemu drugome Indijanci su bili ili u razini Europljana ili daleko ispred. Postavlja se pitanje tko su bili domoroci koji su izišli na plaže i zaplivali kako bi pred Kolumba i njegovu posadu iznijeli darove, koji su Corteza i Pizzara promatrali kako jašu kroz njihovu zemlju, koji su se pojavili iz šuma kako bi vidjeli prve bijele doseljenike Virginije i Massachusettsa?
Izvorni Amerikanci imali su razvijene civilizacije koje su uspjele stvoriti trajna naselja, poljoprivredu, arhitektonske građevine, zemljane radove i razvijene društvene odnose. Kolumbo je te istinske Amerikance nazvao Indijancima jer je pogrešno izračunao veličinu zemlje koju je otkrio. U historiografiji i publicistici uvriježilo se ime Indijanci, iako pomalo nepravedno, budući da su im to ime dali njihovi osvajači. Ali opet, postoji neki razlog da se domicilno stanovništvo Amerike naziva Indijancima, zato što oni doista jesu došli, vjerojatno prije 25 000 godina, iz Azije, preko kopnene prevlake Beringova prolaza (koja će poslije nestati pod vodom) u Aljasku. Potom su krenuli prema jugu, u potrazi za zemljom i toplijom klimom, na daleki put koji je trajao tisuće godina, koji ih je odveo u Sjevernu Ameriku, i potom u Srednju i Južnu Ameriku. U Nikaragvi, Brazilu i Ekvadoru još se mogu vidjeti okamenjeni otisci njihovih stopala, zajedno s otiscima bisona (Bison occidentalis), koji je nestao prije otprilike pet tisuća godina, stoga mora da su do Južne Amerike i oni došli barem toliko davno.
Sjevernoamerička klima bila je nestabilna zbog toga što je ledeno doba polako prolazilo. Klima se konačno stabilizirala oko 8000 godina prije Krista kad je postala slična sadašnjoj. Nestabilna klima pogodovala je raširenoj i raspršenoj migraciji i migracijskim valovima pa su se Paleoindijanci proširili diljem obaju Amerika diverzificirajući se u stotine različitih plemena.
Naširoko raštrkani velikom kopnenom površinom Amerika, Indijanci su brojili otprilike 75 milijuna ljudi u vrijeme Kolumbova dolaska, od čega je vjerojatno 25 milijuna otpadalo na Sjevernu Ameriku. U ranim fazama Paleoindijanci su životarili zahvaljujući lovu velikih životinja na kopnu poput drevnih bizona i mamuta. Koristili su razne alate poput lukova i strijela, noževa i sl. Reagirajući na okoliše s različitom klimom, vegetacijom, florom, faunom, tlom i zbog prostranosti teritorija Indijanci su razvili stotine različitih plemenskih kultura, možda dvije tisuće različitih jezika. Usavršili su vještinu agrikulture i pronašli su rješenje kako uzgojiti kukuruz (usjev) koji ne može sam izrasti pa ga se mora saditi, obrađivati, gnojiti, žeti, ljuštiti, oljuštiti. Ingeniozno su razvili nicanje raznovrsnog drugog povrća i voća, kao i kikirikija, proizvodnju čokolade te duhana i gume. Vlastitim sposobnostima, Indijanci su bili uključeni u veliku agrikulturnu revoluciju kroz koju su u isto to vrijeme prolazili drugi narodi u Aziji, Europi, Africi.
Dok su mnoga plemena ostala nomadski lovci i lutalački skupljači hrane, egalitarne komune (sastojale su se od 20 do 50 članova poput proširene obitelji), druga su počela živjeti u više sjedilačkim zajednicama u kojima je bilo više hrane, s više stanovništva, veća je bila podjela rada između muškaraca i žena, više viškova kojima su se hranili poglavice i svećenici, više slobodnog vremena za umjetnički i društveni rad, za gradnju kuća. Oko tisuću godina prije Krista, kad su se u Egiptu i Mezopotamiji pojavile slične građevine, Zuni i Hopi Indijanci na onome što je danas Novi Meksiko počeli su gradili sela koja su činile velike terasaste građevine, smještene između litica i planina kako bi se zaštitili od neprijatelja, sa stotinama prostorija u svakom selu. Prije dolaska europskih istraživača, koristili su se kanalima za navodnjavanje, nasipima, proizvodili su keramiku, pleli košare, izrađivali su odjeću od pamuka.
U vrijeme Krista i Julija Cezara u dolini rijeke Ohio razvila se kultura tzv. graditelja humaka (Moundbilders), Indijanaca koji su izgradili tisuće golemih skulptura od zemlje, ponekad u obliku golemih ljudi, ptica ili zmija, ponekad kao grobišta, ponekad kao utvrde, a ponekad gradske trgove. Jedna od njih bila je duga 2.5 milja i obuhvaćala 100 rali. Čini se da su ti graditelji humaka bili dio složenog sustava trgovine ornamentima i oružjem koji se nadaleko protezao između Velikih jezera, Dalekog zapada i Meksičkog zaljeva. Tada se odvijao kontinuirani razvoj alata od kamena i kosti, proizvoda od kože, tekstila, proizvodnja alata, uzgoj biljaka i izgradnja zemunica.
Oko 500. godine, kad je ta kultura graditelja humaka iz doline Ohia počela opadati, jedna se druga kultura počela razvijati prema zapadu, u dolini Mississippija, čije je središte bilo područje na kojem se danas nalazi St. Louis. Mississippijevska kultura imala je razvijenu agrikulturu, obuhvaćala je tisuće sela i također je gradila goleme zemljane humke kao pogrebna i ceremonijalna mjesta blizu ogromnog indijanskog metropolisa u kojem je vjerojatno bilo 30 tisuća ljudi. Najveći je humak bio visok 300 metara, s pravokutnim podnožjem većim od onog Velike piramide iz Egipta. U tom su se gradu, poznatom kao Cahokia, nalazili alatničari, krojači kožne odjeće, lončari, draguljari, pletari, proizvođači soli, bakroresci i veličanstveni keramičari. Jedan je pogrebni pokrivač bio napravljen od 12 000 školjkastih kuglica. Ostali plemenski savezi bili su rašireni diljem jugoistoka i njihove trgovinske mreže dosegla su Velika jezera i Meksički zaljev. Na svom vrhuncu u 12. i 13. stoljeću Cahokia je bila najnapučeniji grad Sjeverne Amerike. Iz nje je izrastao suvremeni Illinois.
Od planina Adirondack do Velikih jezera, na području koje danas čini Pennsylvania i gornji dio savezne države New York, živjela su najmoćnija sjeveroistočna plemena, Irokeški savez, koji je obuhvaćao Mohawke (Narod kremena), Oneide (Narod kamena), Onondage (Narod planine), Cayuge (Narod na zemljištu) i Seneke (Narod velikog brijega), tisuće ljudi povezanih zajedničkim irokeškim jezikom.
U viziji poglavice Mohawka Hiawathe legendarni je Dekaniwidiah govorio Irokezima: "Mi se međusobno povezujemo držeći se za ruke tako čvrsto i čineći krug tako jak da, kad bi drvo palo na njega, ne bi ga moglo ni uzdrmati ni slomiti, i tako će naš narod i naši unuci ostati unutar kruga u sigurnosti, u miru i sreći."
U irokeškim je selima i posjedovanje i obrađivanje zemlje bilo zajedničko. U lov se išlo zajedno, a ulov se dijelio među stanovnicima sela. Kuće su smatrane zajedničkim vlasništvom i međusobno ih je dijelilo nekoliko obitelji. Koncept privatnog vlasništva nad zemljištem i domovima Irokezima je bio stran. Francuski jezuitski svećenik koji ih je sretao tijekom 1650-ih napisao je: "Oni nemaju potrebe za ubožnicama jer nisu ni prosjaci ni beskućnici... Njihova ljubaznost, čovječnost i uljudnost ne samo da ih čine velikodušnima s onim što imaju nego ih potiče da jedva posjeduju išta više osim onog što je zajedničko."
Žene su bile važne i poštovane u irokeškom društvu. Obitelji su matrilinearne. To znači da se obiteljska loza nastavlja preko ženskih članica čiji su se muževi pridružili obitelji, dok su se sinovi koji su se oženili onda pridružili obiteljima žena. Svaka proširena obitelj živjela je u "dugoj kući". Kada je žena željela rastavu, muževljeve je stvari stavljala ispred vrata.
Obitelji su se okupljale u klanovima, a tuce ili više klanova moglo je činiti selo. Žene s najvišim položajem u selu imenovale su muškarce koji su predstavljali klanove na seoskim i plemenskim vijećima. One su također imenovale 49 poglavica koji su činili vladajuće vijeće irokeške konfederacije Pet naroda. Žene su dolazile na sastanke klanova, stajale iz muškaraca postavljenih u krug koji su govorili i glasovali, a uklanjale su muškarce s dužnosti ako su previše skretali od želja žena.
Žene su uzgajale usjeve i imale glavnu riječ u seoskim imanjima, dok su muškarci uvijek lovili ili hvatali ribe. I budući da su pribavljali mokasine i hranu za ratne ekspedicije, imali su određeni nadzor u vojnim pitanjima. Tako Gary B. Nash u svojoj studiji rane Amerike, Red, White and Black bilježi: "Na taj je način moć bila podijeljena između spolova, a europska ideja muške prevlasti i ženske podčinjenosti u svim je stvarima bila upadljivo odsutna u irokeškom društvu."
Odnos prema ženama u indijanskom društvu bio je toliko dobar da su španjolski konkvistadori ostali zaprepašteni. Mladi svećenik Bartolome de las Casas koji je bio s Kolumbom ovako opisuje odnose između spolova: "Bračni zakoni ne postoje; muškarci i žene podjednako biraju svoje partnere i ostavljaju ih kad žele, bez uvrede, ljubomore ili ljutnje. Množe se u velikom broju: trudne žene rade do posljednje minute i rađaju gotovo bezbolno; već se idućega dana kupaju u rijeci i čiste su i zdrave kao prije porođaja. Ako im dojade njihovi muškarci, same izazivaju pobačaje posebnim travama koje izazivaju smrt ploda, a stidne dijelove pokrivaju listovima ili komadima pamučne tkanine; premda u cjelini Indijanci i Indijanke potpunu golotinju gledaju tako ležerno kao što mi gledamo čovjekovu glavu ili njegove ruke."
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
